Jednog dana s nekoliko sam prijatelja prešao Monte Gargano pa smo odlučili da ćemo, s obzirom na to da prolazimo kroz San Giovanni Rotondo, svratiti u Svetište. Jedan od prijatelja, Ettore Pontieri, nije želio ići jer nije vjerovao u Boga. Ja sam, smijući se, rekao da ga nitko neće “lišiti” ateizma ako samo uđe u malu, vrlo lijepu crkvu. Pristao je i kad smo stigli upravo se slavila popodnevna misa. Za vrijeme posvećenja Ettore, koji je do tada izgledao potpuno nezainteresiran i odvojen od sviju, kleknuo je i ostao na koljenima. Nakon svete mise ljudi su počeli izlaziti iz crkve, a Ettore je ostao ondje nepomičan i “gluh” na moje pozive da izađe van.

Kad je konačno izišao kupio je nevjerojatan broj krunica, slika Padra Pija, kipova i knjiga.

Upitao sam ga: “Nisi li ti ateist?”

“Da, bio sam, no sada ne znam i ne shvaćam što se dogodilo. Ne znam kako sam se našao na koljenima, nešto jače od mene tjeralo me da to učinim. Bila je to neka sila jača od moje volje, osjećam nešto potpuno drukčije u sebi. Vratit ću se ovdje!” rekao je Ettore.

To je Padre Pio; jedna njegova riječ, jedan jednostavni pogled koji te dotakne duboko u srce.

I danas, kada fizički više nije među nama, kada uđeš u njegovu crkvu čini se da je i dalje tamo kako bi svima zaželio dobrodošlicu.

(A. Pandiscia: “Il mio Padre Pio”)

Padrepio.hr | Bitno.net