Ja sam Jarmila Maihen, samohrana majka devetnaestogodišnjeg Natana Mirkovića. Problemi moga sina Natana Mirkovića započeli su 2011. godine, kada je krenuo u prvi razred srednje Grafičke škole u Zagrebu, i na praksi u poduzeću „Vjesnik” d.d. upoznao starijeg kolegu Ivana, koji je te godine pohađao treći razred. Natan se u školi najviše družio s Ivanom i njegovom generacijom.

Otprilike sredinom školske godine Natan je polako počeo mijenjati svoj stil oblačenja. Crna garderoba, jakne s kapuljačama, malteški križevi, prsteni s lubanjama postali su dio njegova stila. Mogu reći da je počeo imitirati Ivanov stil. Nisam previše tome pridavala pažnju zato što svi tinejdžeri imaju te neke faze, pa sam mislila da je to njegova.

Krajem 2012. godine, Natan je donio kući knjigu „Black sun 666” na engleskom, koju je posudio od Ivana. Nije mi se sviđala ta knjiga iako ju nisam ni pokušala pročitati, a kada sam Natanu prigovorila zašto to čita, opravdao je to zanimanjem za povijest, a ujedno i usavršavanjem engleskog jezika. Kako su ga uvijek zanimale povijest i mistične stvari, objašnjenje sam vrlo lakovjerno i naivno prihvatila.

Tijekom prve polovice 2013. godine Natan i Ivan su počeli puštati kosu, te su je počeli bojati. Natan se obojao u plavo, a Ivan u crno.

Otprilike u to vrijeme počelo se događati nešto neobično. Neko vrijeme, otprilike dva mjeseca, svakih nekoliko dana u tijeku noći, netko nam je namotao veliku količinu bijelog konca na ulazna vrata ograde od dvorišta. Djelovalo je kao da su se djeca igrala, ali djeca nisu po noći bila vani. Komentirala sam to prijateljici i zaključile smo da to radi možda netko od susjeda. Ipak smo mi bili relativno novi stanari u većinom starosjedilačkom mjestu, ali su susjedi uvijek bili pristojni prema nama.

Početkom 2013. godine Natan je počeo primjenjivati transcendentalnu meditaciju, koju ga je naučio Ivan. Kako današnji način prezentiranja meditacije svima nama daje asocijaciju na nešto dobro i smirujuće, nisam smatrala da je to loše. Pogotovo kada je prestao pušiti i postao otvoreniji u razgovoru s ukućanima. To sam smatrala toliko dobrim da sam mu čak ja osobno u potkrovlju kuće napravila kutak za meditiranje, da ga mi ostali ukućani ne ometamo. Nije mi bilo čak nimalo čudno što ju uvijek radi kada padne mrak. Tek nakon što je nestao, kada sam počela istraživati sotonističke sekte, rituale i obrede, shvatila sam da se radi o đavoljoj, a ne transcendentalnoj meditaciji. Moram reći da do tada za takvo nešto nisam ni čula da postoji, nisam prvo vrijeme mogla čak ni pojmiti da je to istina. Period meditacije trajao je svega nekoliko mjeseci i nekako se preklapao s njegovim novim hobijem, skupljanjem kristala i kamenja. Ni to nisam smatrala neobičnim, jer je još kao maleni dječak govorio o tome kako će biti arheolog. Još u vrtićkoj dobi zanimali su ga dinosauri, od čega se sastoji kamenje, kako je napravljeno ogledalo, da bi mogao vidjeti svoj odraz u njemu. Kako je baka studirala geologiju i skupljala svakakve vrste kamenčića i kristala, sve je to za mene bilo normalno. Čak sam mu i ja kupovala časopise o kristalima.

Od kada je počeo meditirati, počeo je mijenjati i svoj odjevni stil. Sve samo crno više nije nosio, lančiće i prstenje više nije stavljao. I dalje je puštao kosu, ali je boju iz plave promijenio u crnu.

Od 18. veljače 2014. kada je prekinuo s djevojkom Dorom, Natan je bio pomalo tužan, razočaran i ljut, a i fizički se nije osjećao baš najbolje, te sam odlučila da ostane doma. Ta tri dana doslovno je proveo doma u pidžami.

22. veljače 2014. rano ujutro otišao je sa mnom na proslavu prvog rođendana sina moje prijateljice, a za navečer se dogovorio s prijateljima da izađu van. Taj dan već popodne mu je mobitel bio skoro prazan, ali sam ga ja zvala svejedno kao i uvijek u 23 sata, da ga podsjetim koliko je sati i da krene na zadnji autobus. Prvi put je mobitel zvonio, ali se nije javljao, na moj drugi pokušaj mobitel je već bio isključen. Kako nije došao kući, nazvala sam Hrvoja i tražila od njega da mi kaže gdje i kada je vidio Natana zadnji put. On mi je rekao da su svi zajedno bili na Gornjem gradu. U društvu je bio s vršnjacima iz iste škole, te Zvonimirom koji nije iz njihove škole. U Frankopanskoj su se razdvojili, te su se Natan i ovaj tramvajem uputili prema Savskom mostu, a ostali prema Črnomercu. Rekao je da su bili malo popili i da ga je Natan nagovarao da odu na još jedno pivo. U tramvaju se Natan slučajno naslonio na nekog čovjeka, te ih je on ljutito pogledavao. Natan je u 23,30 izašao iz tramvaja kod Veslačke ulice, a i taj čovjek je izašao za Natanom. Vidio ga je da je krenuo prema Savskom mostu, a čovjek je hodao iza njega, te nakon nekoliko sekundi, kada je opet pogledao u Natanovom smjeru, nije bilo ni njega niti tog čovjeka.

Tijekom istrage, a i po zadnjim slikama koje su dijelili međusobno po Facebooku otkrilo se da su popili dosta piva i votke, te su priznali da su pušili „GALAXI” osvježivač zraka, od kojega si drogiran. Svi dečki koji su tu večer bili s njim tvrde da je bio čudan te večeri, promjenjivog raspoloženja. Večer su proveli u napuštenoj kući, u ulici Ivana Gorana Kovačića 20. Bila im je zanimljiva, jer su na internetu našli podatke da se tamo događaju paranormalne aktivnosti.

Trećeg dana od Natanova nestanka, inspektor kojem je dodijeljen slučaj, priopćio mi je da je Natan član sotonističke sekte. Isprva mi nije bilo jasno što govori. Nisam mogla pojmiti čak ni da postoje sotonističke sekte, a kamoli da Natan ima veze s tim. Rekao mi je da su do tog zaključka došli gledajući Natanov facebook profil. Prvo sam pretražila Natanov laptop i moj laptop kojim se povremeno znao koristiti. Ono što sam našla u njegovom laptopu, totalno me prenerazilo. Našla sam prilično uznemirujuće sadržaje, poput knjige meditacije, priručnik o šestomjesečnoj meditaciji sotoni, po danima, audio zapise i fotografije uznemirujućeg sadržaja. U ladicama sam našla crne svijeće, krvavo golublje pero, bilježnicu s molitvom uništenja, improviziranu ploču za prizivanje duhova, pentagram na privjesku. Tu je počelo moje istraživanje o sotonističkim sektama. Došla sam i do jednog zaključka koji je policiji bio pomalo smiješan, ali je dr. Nebojša Buđanovac, podupro moju teoriju. Možda je sotonističkoj sekti Natan zanimljiv, jer sam ja rođena na datum koji oni slave kao noć vještica, što po njihovom znači da je Natan rođen od majke vještice. On je rođen na Sve Svete, što im je drugi bitan datum, te promjenom jednog slova u Natanovom imenu dobiva se ime Satan.

U roku od nekoliko dana kontaktirala sam dr. Nebojšu Buđanovca, te ga zamolila da pregleda sadržaj s laptopa. U prvom razgovoru mi je objasnio da misli kako nije u pitanju sekta, jer se njihovi članovi uvijek na neki način jave obitelji, ostave poruku da su otišli i da ih se ne traži. To čine zato što su punoljetni te obitelj ne može ništa učiniti da ih vrati, a s druge strane, takve organizacije izbjegavaju svaku mogućnost da policija i javnost općenito pogleda u njihovom smjeru. Nakon što je pogledao materijal s Natanova laptopa koji sam mu poslala, došao je do zaključka da se radi o ozbiljnom i opasnom materijalu i da je moguće da je Natan u sekti.

Trećeg dana nakon što je nestao, počeo se povremeno paliti mobitel. Nikada se nije upalio na dugo, maksimalno nekoliko minuta. Signal se zadnji put pojavio 11. travnja 2014., nakon toga mobitel se više nije palio. S mobitela u tom periodu nikada nije upućen poziv ili poruka.

Nazvala sam Natanovu bivšu djevojku Doru, budući da sam imala njezin broj. Zamolila sam ju da se nađemo i porazgovaramo, na što je ona pristala. Rekla mi je da je ona prekinula s njim jer se počeo previše drogirati i mijenjati raspoloženja. Da je postao nesuvisao i da je govorio da planira kupiti nekakvu raketu i srušiti Zagrebačku katedralu. Po njezinoj priči bio je uvjeren da je on snagom svojih misli i meditacije poplavio groblje u Brezovici. Optužila je Hrvoja da je ucjenjivao Natana i da to nije bio prijateljski odnos.

Objasnila je da je nju informativno zanimao sotonizam i da je to dosta istraživala, ali da nije ni u kakvoj grupaciji iako je njezino znanje na tu temu golemo. Rekla je da postoje dvije sekte na ovom području. Crna ruža i Crna zora, a sve male grupacije pod različitim imenima, pripadaju jednoj od njih. Objasnila mi je kako sekte funkcioniraju kao male grupacije od 4 do 6 jedinki koje se međusobno znaju i imaju svog vođu. Žive u privatnim stanovima, koje financiraju vođe. Ne izlaze osim do dućana i nikada ne izlaze sami. Kada imaju ritual, moraju se istuširati, obući crnu odjeću i u potpunoj tišini odlaze na mjesto gdje se održava crna misa. Nakon mise također odlaze u potpunoj tišini, bez međusobnih razgovora. Na misama sudjeluje više grupica, ali se međusobno ne poznaju. Najčešće ih se drogira, te snima u kompromitirajućim radnjama, te ih se s tim materijalom ucjenjuje. Tu ima događaja poput pedofilije, silovanja, orgija. Koji put im se i prijeti, da će im ubiti članove obitelji ili njih. Sudjelovanje u velikim misama s više grupa koristi se kao psihološka manipulacija na članove. Govori im se da ako odu, netko iz neke skupine će ih ubiti, jer njih ima puno, a jedinka ne zna tko je sve unutra. Također mi je objasnila iz kojeg razloga se neke članove nagovara na samoubojstvo. Član koji nagovori drugog člana na samoubojstvo, penje se na hijerarhijskoj ljestvici. Nikako nisam mogla shvatiti iz kojeg razloga netko plaća stanarinu, režije, hranu, garderobu i higijenske potrepštine za drugu osobu. Pojasnila mi je da ta organizacija u tome ima svoju računicu. Neke članove osposobljavaju za vođe, da regrutiraju nove članove, neki rade kao besplatna radna snaga, neki prodaju drogu za njih, jedan dio se prodaje mafiji u bijelo roblje. Vođe su ljudi iz svijeta politike, estrade, policije, doktori, profesori. Oni osobe ne doživljavaju kao ljude nego kao objekte koji im trebaju poslužiti za njihove potrebe. Vođe su vrlo inteligentni ljudi, psihopati koje zanima samo moć, vlast i novac te ne biraju način na koji će doći do toga. Napomenula mi je da Natan nije sigurno u sekti, jer joj je rekao da ne misli ulaziti u takve organizacije. Tada bi mu počeli kontrolirati život, a to mu se ne sviđa. Otprilike u travnju, pokazala mi je svoje dopisivanje s prijateljem Alexom koji se također deklarira kao sotonist. Ona je njega pitala da li zna nešto o Natanu, na što je on komentirao da je to onaj mali zbog kojeg je bio u policiji na ispitivanju. Rekao je da je dobro, da je živ i da se uskoro vraća kući. Policija se nikada nije izjasnila, što su u vezi s time poduzeli.

Kada sam razgovarala s Ivanom, otvoreno mi je priznao da je sotonist, ali je to pokušao predstaviti kao nešto pozitivno. Rekao mi je da to nije sotonizam kakav mi mislimo, te da ne rade loše drugima, nego samo meditiraju i pojačavaju svoje moći kroz to. Ime te vrste sotonizma je LaVeyev sotonizam ili spiritualni. On ga još uvijek primjenjuje i meditira svaki dan. Nažalost, nisam ga pitala da li je ikada sudjelovao u crnim misama. Rekao mi je da je s Hrvojem otišao u onu napuštenu kuću, tražeći Natana i tamo vidio postavljene svijeće i pentagram, kao da su radili obred. Čak je rekao da je sve djelovalo dječje i inscenirano. Po tome dolazim do zaključka da zna kako izgleda ritual crne mise i da je sigurno sudjelovao u njima. On je također, kao i Dora, optuživao Hrvoja za Natanov nestanak. Otišao je tako daleko da je rekao: „Ako Natan nije došao doma, onda je mrtav i sigurno ga je ubio Hrvoje.” Isto je govorio kako je Natan bio dosta psihički rastrojen u posljednje vrijeme, kako je mislio da ga prate, da mu čitaju misli ljudi oko njega, govore o njemu, čudno ga gledaju.

Natan Mirković

Nestali Natan Mirković/Foto: Privatni album

Razgovarajući s Hrvojem i njegovim roditeljima, saznala sam da je i Hrvoje počeo polako ulaziti u sotonizam, ali su njegovi roditelji to na neki način otkrili. Našli su kod njega krvavo golublje pero i nakon toga pobacali sve majice i nakit sa sotonističkim obilježjima. Njima je isto u početku to bilo nešto na što nisu previše obraćali pažnju. Iako su mi rekli da je Hrvoje davno izašao iz toga, ja mislim da su se zavaravali. Po njihovu dopisivanju na facebooku može se zaključiti da je on organizirao tu večer kada je Natan nestao i vodio ih u tu kuću.

Istražujući dalje Natanov laptop, vidjela sam da od 10. listopada 2013. pripada sotonističkoj grupi „Enkijevo bratstvo i sestrinstvo”. Dodao ga je Ratnik tame. Grupa sada ima 35 članova, a u vrijeme Natanova nestanka bilo ih je 47. U njoj su Dora, Ivan, Ivanova djevojka Valentina, Alex, Plavi zmaj, Ratnik tame. Jako puno članova je iz Crne Gore, Podgorice.

1. lipnja 2014. do mene je došla informacija da su roditelji maloljetnog Luke saznali da je u sotonističkoj sekti. Odmah su reagirali i počeli ga izvlačiti iz toga. Zamolila sam ih da porazgovaram s njim, jer sam htjela doći do više informacija o tim skupinama i naravno nadala sam se da možda pozna Natana. Našla sam se s njima i počela postavljati pitanja da vidim koliko je duboko u tome i da možda nije dijete željno pažnje pa je sve izmislio. Pitala sam ga tko ga je uveo u sotonizam. Rekao je da je molitvu Sotoni znao već u sedmom razredu, ali da mu je došla sama od sebe, da ga nitko to nije naučio. Kada je krenuo u srednju školu, s jednom djevojkom iz škole počeo je razgovarati o toj temi. Ona mu je rekla, ako ga nešto više zanima o tome, najbolje da porazgovara s Kristijanom, koji se uvijek mota tu oko škole i upoznala ga s njim. Pitala sam ga za ime te djevojke, ali prezime joj ne zna. Zove se Lucija i iz Velike Gorice je, a na facebook profilu zove se „Bahato derište”. Uvjeravao me kako ona nije sotonistica. Naravno da to nema logike, jer ako znaš nešto o tome i kome se obratiti, onda si povezan s time. To sam mu i rekla, te zamolila da prekine svaku komunikaciju s njom, radi svoje sigurnosti. Moja tvrdnja se pokazala točnom, jer sam našla kako se ona dopisuje s osobama iz sotonističke grupe „Enkijevo bratstvo i sestrinstvo”. Moje sljedeće pitanje bilo je da li je bio na crnim misama, koliko ih je bilo prisutno, gdje i kako su se nalazili i kamo su išli. Kristijan bi mu došao do škole pod odmorom i rekao gdje će se naći i u koliko sati. Najčešće su se nalazili na Glavnom kolodvoru, predvečer. Uvijek ih je bilo otprilike četvorica i nije mi htio reći njihova imena ili ih možda nije ni znao. Kako su svi maloljetni, te da ne izazovu sumnju kod roditelja kasnim izbivanjem od kuće, nisu mogli obred izvoditi u „pravo” vrijeme. Obredi se izvode od ponoći, a oni su morali ranije. Najčešće su išli na groblja, a nekoliko puta su išli i Kristijanu doma, gdje je u sobi imao postavljen oltar. Jedino su na Uskrs svi obvezatno morali doći u ponoć i tada ih je bilo oko 15, njemu sve nepoznate osobe, muškarci i žene. Prvo mi je rekao da je bio na svega nekoliko obreda, ali u našim sljedećim razgovorima saznala sam da je ipak bilo puno više tih obreda nego što je rekao. Imali su ih i nekoliko puta tjedno. Zatim sam ga pitala što su radili na crnim misama. Objasnio mi je da su oblačili kukuljice i žrtvovali životinju. Jarca ako su ga uspjeli nabaviti, a ako ne, onda mačku. Nakon toga su pili tu krv, vođa Kristijan je čitao molitvu iz crne biblije, koju je nabavio negdje izvana, molili se i bili u transu. Od mjesta gdje su se nalazili do mjesta gdje su izvodili crnu misu, nisu smjeli međusobno razgovarati i nakon rituala isto su se bez riječi razilazili. Pitala sam ga kako mu nije bilo odvratno piti krv mačke, ali je objasnio da su u transu i da jednostavno ne osjećaju okus. Moje sljedeće pitanje bilo je da li su žrtvovali djevice. Djevice je nalazio vođa Kristijan i dolazile su dobrovoljno, jer su za to dobivale novac. Za vrijeme rituala s njima bi prvo općio vođa, a zatim ostali. Koji put bi bile drogirane, koji put je to bilo silovanje. Neke su se opet javljale da bi zaradile novce, ali one im više nisu bile zanimljive, jer više nisu bile djevice. Samo koji put bi, ako ne nađu djevicu, ponovno zvali jednu od prije. Pitala sam ga da li je nosio zaštitu. Rekao je da je to stvar osobnog izbora i da je on nosio. Na moje pitanje zašto je on odlučio nositi zaštitu, čak sam i ja ostala zaprepaštena odgovorom. Nije želio da djevojka ukoliko ostane u drugom stanju to bude njegovo dijete, jer to dijete se odmah po rođenju ubija. Zanimalo me da li je prošao obred krštenja. Rekao je, da je dao malo svoje krvi, te su mu nakon toga flomasterom na vanjski dio šake nacrtali obrnuti znak križa. Nakon toga sam ga pitala, da li su mu neka imena koja ću mu reći poznata. Preko Facebooka se dopisuje sa Zvonimirom, koji je zadnju večer bio s Natanom, a ostala imena iz tog društva mu nisu bila poznata. Pitala sam s kim još komunicira preko Facebooka. Tu su se pojavila imena iz grupe „Enkijevo bratstvo i sestrinstvo”, s kojima se i Natan dopisivao. Plavi zmaj, Alex, Ivan. Pitala sam ga da li pozna Natana i pokazala mu nekoliko fotografija, uključujući i plakat koji smo lijepili po gradu. Natana osobno ne pozna, ali kada je s Kristijanom hodao kroz grad, vidio je plakat i zastao da ga bolje pogleda, na što je Kristijan komentirao:

„A Natan, njega pripremamo za nešto veće”. Što je to veće, on nije pitao, a Kristijan nije dalje ništa komentirao, tako da ne zna što je to trebalo značiti, ali je rekao da je možda predviđen za žrtvovanje ili za napredovanje. Pitala sam ga na koji način ih zadržavaju u skupini, da se ne bi slučajno predomislili i otišli. On zna za slučajeve da su im davali novce, pa onda tražili da prodaju drogu za njih ili nešto opljačkaju. Znali su ih i navući na drogu, pa su bili ovisni o njima na taj način. Zna za jedan slučaj da je jedan član otišao od njih, te im sada svaki mjesec plaća veću sumu novaca, da ne bi naudili njemu i njegovoj obitelji.

Moram priznati da su roditelji koji su bili prisutni cijelo vrijeme našeg razgovora ostali šokirani sa svime što su čuli. Do tada nisu imali potpunu sliku situacije u kojoj je bio njihov sin. Pitala sam njegovu majku da mi u nekoliko riječi opiše kakvo je dijete Luka. Rekla je da je uvijek bio jako dobar, spreman pomoći, poslušan, pomalo povučen, samozatajan i inteligentan. To su riječi kojima bih ja kao majka opisala svoga Natana. Oni su jako religiozna obitelj, ali kako je u njihovoj obitelji bilo nekoliko suicida, skloni su vjerovanju da su ureknuti. Sa samim tim je i Luka bio jako uvjeren kako on od rođenja pripada Sotoni, jer je obitelj od nekoga prokleta. U razgovoru mi je mama od Luke ispričala kako je jedna unikatna košulja nestala iz njihove kuće i pojavila se na trgu mjesta u kojem žive, zavezana oko stupa. Ja sam joj objasnila da tako članovi sotonističke skupine daju do znanja da su tu, da ih prate i da ih žele psihološki uplašiti, na što je Luka komentirao:

„Da, mi to tako radimo.” Također mi je potvrdio da je imao namjeru s napunjenih osamnaest godina otići iz roditeljske kuće i pridružiti se sekti. Izgleda da su ga već pripremali za to.

Vrlo brzo istražujući Kristijana došlo se do saznanja da je on od 27. veljače 2011. u ljubavnoj vezi s Natanovom bivšom curom Dorom. Po facebook profilu mislim da su još uvijek skupa.

Sada kada gledam unatrag, vidim da sam imala pred sobom znakove Natanova ulaska u sotonizam, ali ih nisam vidjela, jer nisam znala što gledam. Roditelje upozoravaju na alkohol kod djece, drogu, pedofiliju, Internet-opasnosti, mobilni i internetski mobing, ali o sotonizmu nitko ne govori. Svi se ponašaju kao da to ne postoji. Od Natanova nestanka puno ljudi pitalo me o sotonizmu, većina njih je čak pitala i što je toj djeci da to rade. Kada sam im iznijela svoja saznanja, bili su šokirani i postali su svjesni da su možda i njihova djeca u opasnosti. S ovim saznanjima koja ja sada imam, ja sam šokirana koliko suptilno već maloj djeci mračnu stranu prikazuju kao nešto simpatično i nevino. Slikovnice s vješticama stoje na policama u pošti, filmovi poput „Sumrak sage” su hit, crtići s magijom i čarobnjacima su jedini koji se prikazuju. Harry Potter je film i knjiga koje svako dijete pozna, čak ih i ja imam doma. Sve je to postalo tako normalno da je jednostavno zastrašujuće. Zato potičem na oprez.

Jarmila Maihen

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Novi religiozni pokreti, sekte i kultovi”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net