SVJEDOČANSTVO MAJKE KOJA JE DIJETE ISPRATILA U VJEČNOST

Naša Magdalena živjela je svetih dvanaest dana, no njen trag ostat će zauvijek

Ne mogu lagati, uistinu sve teške dijagnoze su zaista bile na njoj. Uz najteži oblik spine bifide, srčanu manu, potpunu deformaciju nožice, otkriveni su sindrom Edwards i Arnold Chiari sindrom. Uz to ide hrpa čudnih medicinskih izraza, krivih oblika i stanja nespojivih sa životom. To je ono medicinsko, zemaljsko. A ono Njegovo?

Autor: Martina Nobilo/Žena vrsna
Foto: Shutterstock

Foto: Shutterstock

„Nebo ili zemlja, zar ne bi trebalo biti svejedno?“ Zvuči jednostavno, osobito za nas kršćane koji vjerujemo u vječni život. No kad On zatraži, zapita… Tako je započeo naš „križni put“, put do Uskrsa. I zapravo trajat će dok dišemo, živimo i jesmo. Dok On ne odluči zaustaviti nam dah, preseliti u vječni spokoj i pjesmu. I da, uz jednu odnedavnu malu, a opet tako veliku tajnu. S Njim u raju nas čeka naša od milja zvana „ulaznica za raj“ – Magdalena. Moje malo srce nedostojno ičega osim Njegove milosti, ispisat će ove riječi suzama mjesecima ispirane i osmjesima Božjeg mira brisanima…

Kušnje, strahovi… ali bit će dobro, kako god

Nekako majka uvijek osjeti, valjda, u srcu. Već na početku, od testa. Neka praznina, tupost. Ne vidim nju, njega… Napadi, kušnje, šesta trudnoća, najmlađa beba od pet mjeseci pored mene. Išlo je, dan po dan, mučnine, povraćanja – klasika. I opet „taj“ osjećaj. Ne usudim se nikome ga ni izreći. Guramo tjedne, mjesece. Onda s 4 mjeseca – sumnje, dodatni pregledi, dijagnoze. Spina bifida, nešto na srcu. Predlažu i amniocentezu. Odbijam, naravno. Muž i ja po svakom načelu vjere i srca odlučujemo predati sve Gospodaru života. Sada razmišljam kako zapravo otvorenost životu podrazumijeva prihvaćanje i kad je smrt u pitanju.

Doktori nisu puno mogli predvidjeti, no prognoze nisu bile dobre. „Može,“ rekli su, „umrijeti u Vama, roditi se i ne živjeti, živjeti kratko ili živjeti uz invalidnosti i razna oštećenja…“ Tu je križ već bio na ramenu. Žuljao je, da – bio pretežak. Često budeći se iz sna željela sam pobjeći iz svoje kože. I onda On, ta Ljubav i Milost, i taj mir u srcu. „Bit će dobro, kako god… Nebo ili zemlja, zar nije svejedno? Stvorena je i vječno će živjeti i biti dio nas…“

Ljudski sam se nadala da nema ta teška kromosomska oštećenja o kojima su govorili da je vrlo moguće, a nisu znali jer sam amniocentezu odbila. Nisam ni ja znala, ni željela znati. Zna sve Gospodar života. I dane i sate, i vlasi na glavi… Prolazili su mjeseci, ona je rasla. Lupkala u meni. Taj svemir u mojim mislima teško je opisati. Jednostavno živiš s tim križem, nosiš ga, budiš se i ustaješ s Njim. Puno su me, i nas, nosile molitve. Prezahvalni smo na tolikim dušama koje su prolazile s nama taj put, bile dio naše priče. Hvala mile Veronike, dragi Šimuni Cirenci! Svatko će se pronaći, i vjerujem osjetiti bar djelić te nebeske Milosti koja se kroz naše: „Da, evo nas, neka nam bude po riječi Tvojoj!“ prelijevala i na svih oko nas, koji su srcima bili uz nas.

Trudnoća je bila uredna. Doktori su rekli ako beba dočeka deveti mjesec trudnoće, trebat ću ići u Zagreb. Teško mi je padala ta misao… Ostaviti našu malu curicu i cijelu obitelj, i otići u nepoznato, na Golgotu. Srce se kidalo. Često sam željela otvoriti oči i otkriti da je sve samo san. No, nije bio. Valjalo je iznijeti križ na Golgotu. Put. Suze. Gušenje u prsima. Kilometri. Nepoznato. Daleko. Neizvjesnost.

Veronike. Šimuni. Isus. Majčica. Kalvarija. Uskrs. Uskrs!!!

To jutro došla je ona, beba koju je On pozvao u Život

To jutro, u devetnici Gospi Lurdskoj, u milosnom prirodnom porodu, (skoro u vozilu hitne, no to je priča za sebe), rođena je ona. Beba koju je On pozvao u život. Ona po čijem postojanju, želim vjerovati, smo se i mi otkupili, ona koja bi po liječnicima s četiri mjeseca bila medicinski otpad, roba s greškom. Ona. Dijete Božje. Marijino.

Ne mogu lagati, uistinu sve teške dijagnoze su zaista bile na njoj. Uz najteži oblik spine bifide, srčanu manu, potpunu deformaciju nožice, otkriveni su sindrom Edwards i Arnold Chiari sindrom. Uz to ide hrpa čudnih medicinskih izraza, krivih oblika i stanja nespojivih sa životom. To je ono medicinsko, zemaljsko.

A ono Njegovo? Tih 12 dana njenog malog, a velikog života… Tolike milosti u križu, toliki osmjesi u suzama. Nikad Isus nije bio bliže. Zapravo, ona je sama bila kao mali raspeti Isus, već u meni, osuđena, s probodenim ranama na tijelu, otpisana… Noseći nju, nosila sam Njega. Rađajući nju, rodio se On – nikada bliži našim srcima. U našoj potpunoj bespomoćnosti, On je pokazao Svoju snagu i milost, kao što mi je u srcu izrekao na samom početku: „U tvojoj slabosti očitovat će se Moja milost i moja snaga“. U potpunosti smo to spoznali. Sve je do detalja vodio, slagao, pobrinuo se.

Nikad snažnije nisam osjećala Majčino: „Neka mi bude!“ i mač koji srce probada. I moje srce je znalo, od početka. „Neka mi bude…“

Miris raja na mom dlanu…

Veliki križ donosi još veće milosti. Vjerujem da ćemo ih još i više osjetiti u budućnosti. Hodnici intenzivne njege, čistilište. Vrata, kao vrata Raja. Miris… Miris Neba. Komad Neba u inkubatoru, komad Isusa raspetog u njoj, miris raja na mom dlanu koji ju je milovao.

„Teško, sindrom, ne može disati, invalid, krvarenje u mozgu, pluća…“ – nisam ni slušala više…

„Idi mila, u redu je, leti Isusu i Majci! U redu je…“, kroz suze joj kažem, pustim ju… Cjevčice, igle, respirator, dijagnoze… „Leti mila, za Nebo si stvorena.“

Pjesma… To je popodne čekala tatu. Muževe suze, upoznavanje i oproštaj. Intenzivna njega. Karta za Nebo. Pokoja Veronika koja ne osuđuje. Razumije. Dijete. Ljubav. Hvala im! Krštenje. Pjesma. Gušenje u prsima. Pjesma. „Idi mila, za let si stvorena…“ Poziv. Muk. Suhe oči. Napokon kući. Anđele. Ljubljena. Njegova.

„Nebo ili zemlja, zar nije svejedno?“ Dok smo još jedno bile, suzama sam ispirala svaku misao, svaki tvoj pokret. Sada su to suze svetog, poniznog ponosa. I svetog mira. Tijelo traži dio sebe na grudima, ali znam, samo si stigla Kući prije nas. Čuvaj nam mjesto, mila.

Svaki život je vrijedan, Nebo ili zemlja

Dostojno ljudskog bića, krštena, sa svojim dokumentima, u bijeloj haljinici dovedena si kući. Malo drugačije nego majke sanjaju dovesti novorođenče… Doveli smo te u vječni Dom Ocu, dostojno te ispratili sv. misom i obredom. Tvoje ime je zapisano. Za vječnost. Po nekima bi bila „nešto što se mora očistiti“. Hvala Ti, Ljubljeni, što si ulio u moje malo srce Svoju snagu i ljubav. I tugu pretvorio u radost. Strepnju u ponos. Neizvjesnost u zahvalnost. Sve, baš sve je bilo upravo kako treba biti. Za Tebe. Za Nebo. Zajedno s Majčinim suzama, prema Uskrsu.

Naša Magdalena živjela je svetih dvanaest dana, no njen trag ostat će zauvijek. Svaki život je vrijedan. Nebo ili zemlja. Pismo napisano netom pred porod, iz dubine srca…

Pismo Magdaleni

Nerođena moja djevojčice!

Još nas koji dan dijeli od susreta. Pomiješana je i radost i težina. Možda ne znaš… Rekli su ti i da možda nećeš narasti, a ti im prkosiš, Njemu za ljubav. Znaš, zaista smo te predali Njemu, svim srcem. Veselim se susretu, oči u oči… još samo malo! Još si na sigurnom… još smo jedno. Baš si mala buntovnica, znaš? Odlučila si rasti, živjeti u meni. Malo se bojim… Nekako, dok smo jedno, jače smo. Hoćeš li imati taj isti bunt kada se rodiš i baš njima u inat živjeti? Želim te ugledati, dodirnuti… ali se i bojim, da te zrak ne ukrade. Posebna djevojčice, pitam se bojiš li se i ti?

Ma čega zapravo?

On te je stvorio, imenom zazvao! Ti si stvorena i znam, živjet ćeš! Zar ne bi trebalo biti svejedno gdje – Nebo ili zemlja?

Još malo, mila, i On će dopustiti susret… Ako Mu ti lice ugledaš prije mene, čuvaj mi mjesto. Čekaj me, nas.

Budeš li i dalje prkosila svijetu, obećavam ti, zajedno ćemo Mu pjevati, životom Ga slaviti. Ne boj se, lane moje, imenom te zazvao, Krvlju svojom otkupio, Njegova si prije nego naša. Majčina, prije nego moja.

Kreni, djevojčice moja, u život. On te čeka. Mi te čekamo. Nema između. Nema ništa. Nebo i zemlja. Ljubav. Diši, mila…


*Tekst je preuzet s dopuštenjem sa stranice Žena vrsna.