Ovaj svijet griješi kad nam sugerira da se odreknemo djece s “greškom”, jer nisu ona ta koja imaju grešku, već mi. Sve dok razmišljamo na taj način i bespogovorno prihvaćamo ono što se kao podrazumijeva, nismo dostojni zvati se ljudima. Zaista nismo!

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

U današnje vrijeme svaka novopečena trudnica neminovno će se, prilikom svojih redovitih pregleda kroz kontrolu trudnoće, susresti s ponudom da učini nekoliko prenatalnih testova. Većina žena te testove doživljava kao obavezne (iako to oni nisu!) te pristupaju testiranju u jednakoj mjeri kao što će pristupiti npr. određivanju krvne grupe i RH faktora. Također će, a govorim to iz višestrukog osobnog iskustva i iskustva drugih žena s kojima sam imala prilike razgovarati, i ginekolozi rijetko trudnice upućivati da su one taj postupak slobodne odmah odbiti bez ikakvih daljnjih neugodnosti. Najčešće im se te pretrage prezentiraju kao nešto što se radi po defaultu. Kao nešto što se „ podrazumijeva“.

Danas bih željela promišljati o tome kako smo kao društvo došli do toga se cijela ta priča o testiranju koje u biti ima najvažniju svrhu da se majkama i očevima pruži mogućnost da se „riješe“ djeteta za koje se pretpostavi da dakle nije zdravo svede pod nešto što se podrazumijeva.

O kojim se tu testovima ustvari radi?

Trudnicama se u 12. tjednu trudnoće nudi kombinirani probir – UZV pokazateljima daje se procjena fetalnog rizika za kromosomopatiju – Down, Edwards i Patauov sindrom. Zatim trudnica popunjava obrazac „Prenatalni probir sindroma Down“ i pomoću uzorka venske krvi do 13. tjedna dobiva se rezultat koji je ustvari statistička procjena rizika. Treba reći da je učestalost lažno pozitivnih rezultata oko 5 posto. Ako procjena utvrdi rizik ide se na invazivnu dijagnostiku – na aspiraciju korionskih resica te na amniocentezu (gdje je rizik mogućeg gubitka trudnoće minimalno 1 posto).

Također, u drugom tromjesečju nudi se dvostruki i trostruki probir (popularno nazvani double/triple test), a koji se izvodi od 15 do 18. tjedna krvnom pretragom.

Kao što možete zaključiti, konačni sigurni rezultati dobivaju se oko 20. tjedna trudnoće. Pisala sam već o groznim načinu na koji se eliminira dijete u kasnom stadiju trudnoće i ne bih to željela ponavljati, no vidite, u slučaju da dijete nije „savršeno“ to je nešto što se podrazumijeva i nudi kao sasvim legitimna opcija.

Vraćam se na svoje osobno iskustvo – kako su mi dva najstarija sina od četvero djece već nešto veći, u vrijeme dok sam bila trudna s njima nisu mi nudili nikakve prenatalne testove. Tako sam te dvije trudnoće provela blaženo nesvjesna, nadajući se kao i svaka buduća majka najboljem ishodu i zdravom djetetu. Tako je i bilo, tako u najvećem broju slučajeva i bude.

Kad sam ostala trudna s trećim djetetom, mojom djevojčicom, prvi put sam se susrela s opcijom testiranja i ona mi je bila predočena kao nešto što svi rade, pa bih eto trebala i ja. Iako sam se naravno, pribojavala mogućnosti da nešto s malenom ne bude u redu odlučno sam odbila sve prenatalne testove iz jednostavnog razloga što sam duboko u sebi znala da ću to svoje i voljeno i željeno dijete roditi u svakom slučaju, što god se s njom desilo, jer pobačaj za mene nikada nije bio opcija. Liječnik me uopće nije nagovarao jer je uvidio da sam čvrsto odlučila i u trudničku knjižicu dopisao je opasku „trudnica odbija prenatalna testiranja“. I to je bilo to. U trudnoći sam beskrajno uživala, svaki njen pokret za mene je bio i blagoslov i dar, a sve veći trbuh uvijek nas je iznova podsjećao na činjenicu da nam je eto još jedno ljubljeno dijete – darovano. Naš mali – veliki dar iz Vječnosti i za Vječnost.

Baš je to dijete na kraju priče ispalo za ovaj naš svijet dijete „s greškom“, a za nas dijete koje nosi vlastoručni Božji potpis, biljeg čiste Ljubavi otisnut na našim srcima i dar koji nas je učinio boljim ljudima. Mi smo se pak osjetili ponosnima što smo eto odabrani i počašćeni biti roditelji takvog posebnog djeteta. I znam: kad bi moja mala ljubav mogla govoriti (a uslijed hendikepa autizma ona to ne može, bar ne na uvriježen način), njene bi riječi bile: Pogledajte me! Veličanstvena sam!

Kako mogu postojati ljudi koji to ne vide?

Interesantna je činjenica da mi u četvrtoj trudnoći nisu prenatalne testove – ni ponudili. Kako uopće ponuditi tako nešto majci koja je spoznala što znači roditeljstvo posebnog djeteta, koja zna koliko je u tu priču uključeno najplemenitijih i najljepših emocija, i koja bi i unatoč teškoćama koje su neizbježne – sve, baš sve ponovila?

Ne govori li taj podatak mnogo? Da se majkama koje nemaju takvo iskustvo testovi nude i preporučuju šakom i kapom, a da se majkama posebne djece koje su se odlučile na novu trudnoću – naprosto skanjuju predlagati ih, jer one znaju istinu. Nitko je ne zna bolje od njih!

Ovo je prvenstveno poziv svim ženama da ne podlegnu onome što se „podrazumijeva“. Prihvatite s mirom u srcu sve moguće ishode. Ono što nas straši i čega se pribojavamo nije ono što nam sugerira današnji svijet. Ono je toliko više! Umjesto da nam, nama modernim ljudima današnjice prvi i osnovni poriv bude da ta mala bića, najslabija od najslabijih i najnezaštićenija od najnezaštićenijih, zaštitimo, prigrlimo i odnesemo na kraj svijeta ako će to značiti zaštitu od beskrupuloznosti i beskrajne arogancije kreatora današnjeg načina razmišljanja, kao nešto što je dobro i humano predstavlja se upravo „pravo“ na eliminaciju tih malih bića. Koji je to neljudski paradoks!

Jučer sam vozila svoju malu ljubav u vrtić. Vozile smo se u tišini, kao i uvijek. Tišina je njen vjerni pratitelj. Baš mi je jučer vlasnik njenog vrtića rekao: Trebate vidjeti drugu djecu s njom! Trebate vidjeti što su oni s njom dobili. Ma trebate ih vidjeti čak i kad se na nju naljute!

Bilo mi je drago čuti da je ona i svijetu koji je okružuje uspjela dati jednu novu dimenziju baš kao što ju je dala i svojoj obitelji. Vozila sam se natrag kući, sama u autu. Stalno sam se imala potrebu okretati prema sjedalici koja je sad bila prazna. Nedostajala mi je njena tiha prisutnost. U tom trenu sam pokušala zamisliti kako bi sad izgledao moj život, naš život bez nje. Vjerujte mi da je i sam pokušaj zamisli nevjerojatno bolan! U tom jednom trenutku nedostajala mi je njena iskrena ljubav i nemjerljivo pouzdanje da ću je kao njena mama uvijek štititi, ma nedostajale su mi njene nepodopštine i njena hiperaktivnost i razbijene čaše i tanjuri i baš sve što čini našu svakodnevicu!

Da, naša slatka čudakinja, kako joj od milja tepamo, najbolji je dokaz kako ovaj svijet griješi kad nam sugerira da se odreknemo te djece s “greškom”, jer nisu ona ta koja imaju grešku, već mi. Sve dok razmišljamo na taj način i bespogovorno prihvaćamo ono što se kao podrazumijeva, nismo dostojni zvati se ljudima. Zaista nismo!

Ta su djeca živo svjedočanstvo koliki je put još pred nama i baš nas ona imaju još puno, puno za naučiti. Na nama je da otvorimo svoja srca, i poslušamo ih.

Nikolina Nakić | Bitno.net