SVJEDOČANSTVO BRAČNOG PARA IZ CENACOLA

‘Ja i moja supruga Paola imali smo već šest sinova, a onda su u našu misiju doveli šestoro braće siročadi koji su trebali posvojenje…’

Moja supruga i ja tražili smo znak od Boga što da radimo. Napisali smo e-mail u Italiju kako bi se možda tamo pronašla neka obitelj koja je spremna posvojiti svih šestero

Foto: www.comunitacenacolo.it

Ja sam Maurizio, a ovo je moja supruga Paola i drago nam je što možemo reći nešto o upravo čudesnim događajima u našem životu.

Sve je započelo prije dvadeset i sedam godina, dok sam ležao u zatvoru. Jednog dana sam sasvim nenadano dobio pismo od jedne časne sestre. Bila je to Majka Elvira. Nisam imao pojma tko bi bila ta časna, međutim moji roditelji su bili u kontaktu s njom. U tom mi je pismu rekla istinu u lice, bez rukavica. U početku me to naljutilo, no nakon godinu dana sam shvatio da me ona doista voli govoreći mi istinu na taj način. Kada sam izašao iz zatvora i bio u kućnom pritvoru, došla me je posjetiti. Rekao sam joj: „Ali sestro, vi mi govorite o vjeri, a ja nemam vjere!“ Ona mi je odgovorila: „Ne brini se, ja ju imam!“ Ja sam pun sebe izjavio: „Ali ja ne vjerujem ni u Boga, sestro, a kamoli vama, ne budite smiješni!“ Ona je odvratila gledajući me u oči: „Bog vjeruje u tebe!“ To je bio odlučan trenutak. Ušao sam u Zajednicu, napravio put, a onda mi je Bog dao najljepši dar u mome životu, Paolu, moju ženu. Vjenčali smo se, sretni, željni puno djece.

No nakon tri godine braka postajalo je sve jasnije da nešto nije u redu. Naime Paola bi ostajala trudna, a onda bi u trećem ili četvrtom mjesecu trudnoće izgubila dijete. Liječnici su nam rekli kako trebamo biti oprezni jer Paolino zdravlje može ozbiljno doći u pitanje. To se događalo u Brazilu, gdje smo kao misionari željeli zahvaliti Bogu, kroz jednogodišnje volontiranje s djecom s ulice, na svim pozitivnim promjenama u našem životu. Rekli smo si: „Majko moja, mi ovdje imamo djecu koju više ne žele njihovi roditelji, a mi ne možemo imati vlastitu djecu! Zar Bog ne može učiniti neko čudo?“ Odlučili smo intenzivirati molitvu. Kroz molitvu i međusobni razgovor shvatili smo da je dobro da smo u Brazilu. Iako nismo mogli imati vlastite djece, obnovili smo svoje „da“ Bogu i toj djeci smatrajući ih svojom.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Mir se vratio u naše srce, a potom se, već nakon devet mjeseci, rodio Francesco, zatim Stefano, Tommaso, Filipo, Lorenzo i onda Ivan Pavao. Sve dečki! Vjera raste preko djela ljubavi. Unatoč našim ograničenjima i slabostima potrudili smo se posvetiti djeci iz Brazila, kojih je danas, u misiji gdje živimo, osamdeset.

Onda se dogodilo još jedno čudo. Prije nekoliko godina stiglo je šestero djece u našu misiju, svi braća: najmanjem, Samuelu, bilo je dvije godine, a – najveći, Daniel, imao je deset godina. Kada su mali, idu na posvajanje dosta brzo, samo što u ovom slučaju nije bilo niti jedne obitelji koja bi posvojila svih šestero. Stoga nam je sudac rekao da ih pripremimo, jer neće moći svih šestero biti posvojeni u istoj obitelji. Kada smo im to rekli počeli su plakati i preklinjati nas da ih ne razdvajamo.

Moja supruga i ja tražili smo znak od Boga što da radimo. Napisali smo e-mail u Italiju kako bi se možda tamo pronašla neka obitelj koja je spremna posvojiti svih šestero. Istovremeno, ne govoreći nikom ništa, u molitvi sam izrazio svoju spremnost da ih mi posvojimo. No nisam imao hrabrosti tu ideju nikome iznijeti, ponajmanje svojoj supruzi. Stoga sam rekao Bogu: “Ako ti to želiš, ja sam spreman, ali Majka Elvira mora potvrditi taj korak i moraš ti to reći Paoli.“ Nakon nekoliko mjeseci otac Stefano i Majka Elvira su nam poslali odgovor: „Molili smo i tražili, ali nismo našli nijednu prikladnu obitelj. Ali zašto ne biste vi mogli biti roditelji toj djeci?“ Dirnut, potrčao sam Paoli i pročitao joj e-mail. „Paola, Majka Elvira nam preporučuje da ih mi posvojimo!“ Paola mi je sa suzama u očima rekla: „Znaš da sam upravo to tražila od Boga?“ I tako nas je Bog pripremio i daje nam snage da odgajamo ovu fantastičnu djecu. Ali čuda time nisu završila! Malo nakon toga išli smo u Rim. Na grobu Ivana Pavla II. Paola i ja smo rekli djeci da je ovo bio poseban papa i da ga mogu pitati bilo što. Kada smo izašli iz Vatikana pitao sam ih: „Što ste pitali?“, a svi su u glas rekli: „Jednu sestricu!“ Devet mjeseci poslije, 2. travnja, na dan kada je Ivan Pavao II. otišao u nebo, rodila se Maria Chiara Luce! Kao zadnje iznenađenje u nizu, prije tri mjeseca rodio se Federico, dijete s Downovim sindromom. On je najljepši dar koji nam je Bog mogao dati da dovrši djelo. Naime djeca s Downovim sindromom su jako bezazlena, nesposobna za bilo kakvu zlonamjernost. Federico je došao kako bi pročistio našu ljubav. Što reći nego veliko hvala Bogu i ljudima na svemu što živimo.

Maurizio i Paola | Zajednica Cenacolo


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 24. veljače 2018.

Možda vam se svidi