Josipovi štovatelji ispunili su Nacionalno svetište svetog Josipa na četvrtu srijedu Velike pobožnosti svetom Josipu, 8. veljače 2023. godine, sudjelujući u pobožnosti svetom Josipu i misnom slavlju. Nakon svete mise o vjeri u Boga i o moćnom zagovoru svetog Josipa govorila je Nikolina Ivšić iz Duge Rese, supruga i odgojiteljica u dječjem vrtiću.

Hrvoje i Nikolina vjenčali su se 2008. godine. Poput mnogih bračnih parova htjeli su biti roditelji. Ubrzo su otkrili da neće moći dobiti svoje biološko dijete. Trebalo je vremena da to prihvate, ali kako su vjernici, pouzdali su se u Božju providnost da će se Bog već nekako pobrinuti učiniti ih roditeljima. Kroz pet godina doživljavali su teške kušnje, suočavali se s raznim nedaćama, jednostavno se pitali: ‘Bože, zašto mi? Ja sam odgojiteljica u vrtiću, želim dijete, imamo i stručno obrazovanje, a ne mogu imati svoje dijete’, često je razmišljala Nikolina. U to smo vrijeme suprug i ja zajedno puno molili. Išli smo na razna hodočašća. Bila sam član jedne molitvene zajednice i opet ništa. U jednom periodu je bio mir i nekako smo bili mirni, a onda opet unutarnja pitanja, pa što još moramo napraviti, zašto, Bože?!

Moje aktivno sudjelovanje u molitvenoj zajednici puno mi je značilo. Upravo za vrijeme jednog molitvenog druženja jedan nam je svećenik preporučio da svoj problem povjerimo svetom Josipu. Sveti će Josip učiniti čudo, ohrabrio nas je svećenik. Poslušali smo ga i u drugom mjesecu 2019. godine počeli smo intenzivno moliti svetog Josipa da ako je to volja Božja, da nam izmoli dijete. Tada smo već bili pet godina u procesu posvajanja, ali niti sam ja postala trudna, niti je Centar gdje smo se prijavili pokazivao neke naznake da bismo mogli posvojiti dijete. Kroz tih pet godina više smo puta bili zvani od odgovornih ljudi u Centru, ali nikako da uđemo u uži krug odabranih za posvajanje. Često su nas tada morila pitanja zašto se to nama događa i jesmo li što krivi i hoće li se naša želja za roditeljstvom ikad ostvariti. Ipak ohrabreni svakodnevnom molitvom u jednom smo trenutku sve prepustili Bogu. Bože, ti znaš što je najbolje za nas, ti znaš kada je najbolje vrijeme i ako ti želiš da mi imamo dijete, neka bude po Tvojoj volji. Došli smo do unutarnjeg mira, bili smo svjesni da smo mi sa svoje ljudske strane učinili sve, a dalje će Bog odlučiti kako će biti. Bogu smo prepustili zadnju riječ.

Tako umireni počeli smo moliti tridesetodnevnicu svetom Josipu. Zadnji dan tridesetodnevnice rođena je naša djevojčica Marija, a da mi to tada nismo znali. Nastavili smo moliti i imali smo dubok osjećaj da nam je molitva uslišana. U tom smo vremenu zvali nekoliko centara i raspitivali se postoji li dijete koje je spremno za posvajanje. Zanimljivo, ubrzo smo dobili pozitivan odgovor da postoji dijete koje ima spremne papire za posvajanje. Predali smo i mi svoje papire i čekali. Opet čekanje, neizvjesnost, ali s molitvama i vapajem, ako je moguće, Bože. Te jeseni prilikom molitvenog susreta i otvaranja Nazaretske kućice u Sveticama kod Ozlja osjetili smo poseban mir, kao da nam je netko govorio ‘Evo, vaše se vrijeme približilo’. Nakon nekoliko dana zvali su nas iz spomenutog centra da dođemo na razgovor jer smo ušli u uži krug. Nakon razgovora s odgovornima vrlo brzo smo saznali da smo odabrani par za posvojitelje male Marije. Našoj sreći nije bilo kraja. Jednostavno smo rekli: ‘Sveti Josipe, hvala ti, promijenio si naše živote zauvijek.’ Prije nego je naša Marija ušla u naš dom bila je jedno kreće vrijeme u jednoj udomiteljskoj obitelji u kojoj smo se nekoliko puta susreli s Marijom i spremali za posvajanje. Kad smo prvi put ušli u tu udomiteljsku kuću prvo što smo ugledali bio je kip svetog Josipa. To nam je bio jasan znak da je sve pod zaštitom svetog Josipa. Nakon kratkog vremena kad su svi dokumenti bili kompletirani Marija je ušla u naš dom. Čvrsto smo uvjereni da je Marija ušla u našu obitelj po zagovoru svetog Josipa i to nakon jedanaest godina braka. Marija nam je promijenila život, ona je rođena za nas, čak nam i sliči. Sveti se Josip dobrano potrudio u mnogim detaljima. Koliko god nam je bilo teško prihvatiti tako dugo vremena čekanja na našu Mariju, sada razumijemo da je Bog mog supruga i mene priprema baš za našu Mariju.

Još jedna zanimljivost. Od naše prve molitve svetom Josipu da nam isprosi dar roditeljstva do ulaska Marije u naš dom prošlo je točno devet mjeseci. Kao da je to bila naš trudnoća i malo drugačije trudničke tegobe.

Marija je kod nas tri godine. Često je dovodimo u ovo drago nam Josipovo svetište gdje se i ona osjeća kao doma. Upravo ovdje često zna na glas moliti svetog Josipa da joj podari brata ili sestru. Nekako vjerujemo da će joj sveti Josip to i uslišati, a nama na veliku radost.

Još jedna zanimljivost. Moja obitelj je član zajednice i udruge Josipove obitelji. Radi se o obiteljima koje su poput nas posvojile djecu. Od početno tri žene posvojiteljice u protekle tri godine narasle smo na 120 obitelji u kojima je 160 posvojeno djece. Nazvale smo se Josipove jer u svetom Josipu prepoznajemo prvog posvojitelja Isusa Krista. Preko društvenih mreža ili u osobnom susretu međusobno si pomažemo različitim savjetima na svim područjima. Osim posvojene djece zajednička nam je katolička vjera. Imamo i svog duhovnika.

Prošle godine na jednom hodočašću od 40 obitelji u Međugorje dale smo sebi, ali i svetom Josipu, jedan izazov, zavjet, molbu. Obećale smo svetom Josipu redovitu molitvu i molile ga da tijekom sljedeće godine 30 žena učini majkama. Sveti je Josip prihvatio izazov i u protekloj godini trideset žena iz naše zajednice, dakle one koje nisu mogle postati majkama redovitim porodom, postale su majke trideset i devetero djece. Zanimljivo, neke od tih trideset žene su čak čudesno rodile, a neke posvojile djecu. Moćan je i djelotvoran sveti Josip.