Podignuo sam pogled. I pogledao u svetohranište. I tada u svom srcu začuo riječ. Kao nikada prije. Riječ koju sam slušao toliko puta – Ali moje srce nije ju moglo čuti.

Foto: Flickr

Prenosimo svjedočanstvo Mateja Lovrića o snažnom iskustvu koje je doživio nakon što je pred vratima župe susreo jednog prosjaka. Tekst je izvorno objavljen na njegovom Facebook profilu:

Nedavno se pred vratima župe pojavio jedan siromašan čovjek.
Nisam ga nikada prije susretao.

U srcu bih lako pronašao razlog da prođem pored njega.
Ili sam žurio na misu.
Ili sam se pravio da ga ne vidim.
Ili sam imao krupnu novčanicu.
Ili sam nešto novca, čuvao za nekoga drugog „prosjaka“.

Jedan dan, dok sam mu se približavao, podignuo je glavu i pogledao me u oči.

Pogled jednog siromaha..
Isusov pogled.
Pogled koji mi je otvorio srce.
Pogled nakon kojeg sam u njegove ruke odlučio staviti sve što imam.

Pred njegovim očima, otvorio sam novčanik – i tada shvatio da u njemu nema baš ništa.

Posramljen, nisam znao što da kažem.
Imao sam želju samo se sakriti.
I to sam i učinio, u crkvi.

Izgledalo je kao da sam u pustinji.
I da je Đavao došao po svoj plijen.

Izgledalo je.
Jer sam zaboravio na riječi jednom izrečene baš u pustinji.
– „Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.” (Mt 4,4)
Izgledalo je.
Jer sam zaboravio na Onoga koji je te riječi izrekao.
Na Onoga koji je riječju pozvao mrtvog iz groba.
Na Onoga koji je riječju vratio vid slijepome, hod hromom, sluh gluhome.
Na Onoga koji je riječju čistio gubave.
Na Onoga koji je donio radosnu vijest siromasima.

Podignuo sam pogled. I pogledao u svetohranište.
I tada u svom srcu začuo riječ. Kao nikada prije.
Riječ koju sam slušao toliko puta – Ali moje srce nije ju moglo čuti.

Riječi sv. Petra koje je izrekao čovjeku hromom od majčine utrobe.
Riječi koje je izrekao prosjaku koji je živio od milosrđa drugih.

– „Pogledaj nas!
Srebra i zlata nema u mene, ali što imam – to ti dajem: u ime Isusa Krista Nazarećanina, hodaj! (Dj 3, 6)

Riječ.
Riječi milosrđa koje je čekao cijeli svoj život.

Sreo sam ga ponovno.
I osjetio potrebu da izvadim svoj novčanik.

Kada sam to učinio, u njemu ugledao samo nekoliko lipa.

.
.
.

Zlatni i srebrni novčići.
Bez ikakve vrijednosti.

Valjda sam trebao pogledati baš u njih.
Bezvrijedni novčići, koji su postali svjetlo.

Svjetlo koje me ohrabrilo da ga konačno prestanem izbjegavati.
Da ga primim za ruku, pogledam i kažem ono što mi je u srcu:

– „Gospodine, pogledajte me. Puno puta sam prošao pored vas. I sramim se zbog toga.
Ove lipe, jedino su zlato i srebro koje imam.

Ali ono što imam – mogu vam dati.
Blagoslivljam vas u ime Isusa Krista.
Od ovog trenutka, neka vaš život bude blagoslovljen.“

Gledao me nekoliko sekundi u oči, a onda sam sjeo u klupu crkve.

Kada sam nakon dvadeset minuta krenuo blagovati Kruh života,
ugledao sam njega.

Njega koji je toliko puta bio pognute glave, bez imalo dostojanstva.

Njega, koji je pognuo glavu još jednom.

Ovaj put drukčije.
Nestvarno ponizan.
Na vratima crkve, u dubokom klanjanju.
Ne znam što se dogodilo u srcu ovog čovjeka.
Možda nikada neću ni saznati.

Ali dok sam ga gledao, znam što se dogodilo u mom.
Kada sam konačno stao pred svećenika, imao sam osjećaj kao mi govori:

„Mladiću, pogledaj me. Zlata i srebra u mene nema.
Ali jedino što imam – to ti dajem.
Tijelo Isusa Krista.
Neka od sada bude u tebi.“

Bilo je to jedno otajstvo.

Otajstvo Korizme.
Otajstvo Uskrsa.

Isuse,

Ti, koji si riječju pozvao umrlog iz groba, dođi.
Zovem te istim riječima.
Dođi!
Dođi i izađi iz groba moje duše.
Dođi i živi.
Dođi i živi u meni.

Kao kruh.
Kao riječ.

Dođi.

Rađaj se u meni.
Umiri.
I nemoj nikada prestati živjeti. +

Nedavno se pred vratima župe pojavio jedan siromašan čovjek.
Nisam ga nikada prije susretao.

U srcu bih lako pronašao…

Objavljuje Matej LovrićPonedjeljak, 2. ožujka 2020.

Bitno.net