SVJEDOČANSTVO Članovi Arke o tome kako im ta zajednica mijenja srca: Mjesto gdje prepoznajemo Učitelja

O zajednici Arka Korablja pisali smo u nekoliko navrata.

Zajednica koju je u šezdesetim godinama prošloga stoljeća utemeljio Jean Vanier posvećena je zajedničkom životu, susretu osoba s intelektualnim poteškoćama i osoba bez poteškoća. Vanier, koji je preminuo prošle godine, zamislio ju je kao mjesto gdje se kroz taj susret događa preobrazba srca ljudi, kako osoba s poteškoćama tako i osoba bez njih.

Vanier je svoju viziju krenuo realizirati te davne 1964., započevši zajednički život s dvije osobe s poteškoćama u jednoj kući u Francuskoj. U međuvremenu, zajednice Arka počele su nicati diljem svijeta, a danas postoji oko 149 zajednica u gotovo 37 zemalja. Među njima je i jedna u Hrvatskoj.

Ta Zajednica danas organizira niz aktivnosti s osobama s poteškoćama. Kreativne radionice tijekom tjedna, zajednički provedeni vikendi, posjeti kućama, posjeti školama u kojima predstavljaju knjigu “Priča o Vedranu”, koju je napisala majka jedne od osoba s poteškoćama iz Zajednice, i upoznaju djecu s tim osobama… samo su neke od njih.

Zajednica u Hrvatskoj ima velike planove. Otvaranje svojevrsnog centra koji bi objedinio sve njihove aktivnosti i pružio prigodu za stalan zajednički život osoba s poteškoćama i volontera, što je model koji prakticiraju zajednice u inozemstvu.

Prenosimo svjedočanstva četvorice članova Zajednice. U njima oni progovaraju o tome kako im je iskustvo Arke promijenilo srca i približilo ih Bogu.

Ako želite pomoći zajednicu Arka Korablja u njihovim sadašnjim i budućim aktivnostima, donaciju možete uplatiti OVDJE.

Miron Perić, voditelj zajednice Arka Korablja

Moj prvi kontakt s Arkom bio je za vrijeme studija. Tražio sam Krista koji vapi i htio sam odgovoriti na njegov vapaj. Išao sam u Belgiju u jedan trapistički samostan na duhovnu obnovu. Ondje je bilo nekoliko ljudi iz Arke i jedna osoba s poteškoćama, koja je i sada s nama u zajednici. To je bio prvi susret. Osjetio sam strah od nepoznatoga. Sjećam se da sam na duhovnoj obnovi vapio Bogu s pitanjem gdje me želi. Već u tome trenutku Bog je odgovorio na moje molitve, poslao mi je ljude iz Arke. Pozvali su me na nogometnu utakmicu – igrali smo nogomet s osobama s poteškoćama. Ja sam inače trenirao nogomet, razmišljao sam o profesionalnoj karijeri dok se nisam ozlijedio. Sjećam se kako mi je jedna od osoba iz Zajednice cijelo vrijeme govorila: “Pa dodaj loptu, čovječe, ej, pa kako to igraš?” (smijeh). I onda sam shvatio da mu nije bitna ta lopta, nego da mu je drago što sam tu i želi biti prijatelj sa mnom. Preko nogometa, koji sam htio profesionalno igrati, ušao sam u jednu drugu priču koju je Bog pripravio za mene. Zamisli…

Postoje četiri dimenzije Arke. Prva je ta profesionalna koja izvire iz svijesti da smo pružatelji socijalnih usluga. Druga je duhovna, koja je zapravo temelj. Treća dimenzija tiče se odnosa između osoba s poteškoćama i osoba bez poteškoća. U tome odnosu prepoznajemo da je živi Bog nazočan među nama. Unutar te treće dimenzije događa se promjena srdaca, što smo svi iskusili. Četvrta dimenzija jest nova. Izlaziti u svijet i biti znak Božje ljubavi. Svjedočiti o svemu što se događa u Arci. Ta dimenzija je nedavno dodana u našim programskim odrednicama, ali ona je rezultat godina i godina molitve i promišljanja.

Isus nas poziva činiti dobro ljudima. Ali, poziva nas na još nešto dublje. A to je odnos. Prijateljstvo. Biti prijatelj s Isusom. I to je ono što se ovdje događa. Promatram volontere koji dolaze, imaju čežnju u srcu kako bi pomogli. Velikodušni su. To je lijepo, ali treba ići još dalje. Treba ući u prijateljski odnos s osobom. Ta osoba nije više samo objekt tvog činjenja dobra. Tu si kako biste bili ravnopravni. Na taj način svi rastemo. I osobe s poteškoćama i osobe bez poteškoća. Jednaki smo, uzajamno dajemo poštovanje jedni drugima, vraćamo dostojanstvo koje je narušeno. Dijelimo to blago.

Prva reakcija novih volontera često je strah. Boje se osoba s teškoćama, ne znaju kako će one reagirati, zapravo, kako one trebaju reagirati na njih. Divim se mladima koji ulaze u taj odnos, u nepoznato. Predivno je vidjeti rast, kako ulaze u duboki odnos. Kada dođu, onda se na njima vidi da su tu kako bi pomogli nekome. I to je dobro za početak. Ali, treba biti otvoren prema rastu. Jesi li spreman primati i davati. Nije ovdje sve idila. Bude jako teških dana. Osobe s poteškoćama pate od fizičkih i psihičkih bolova. Jedanput se dogodilo da je Vedran imao napad agresije. Bio je agresivan i prema meni. Morali smo ga spustiti na tlo, da ne ozlijedi sebe i druge. U tom sam trenutku htio biti toliko blag prema njemu. Plakao sam zajedno s njim. Vidio sam u očima taj vapaj za ljubavlju. “Voli me, iako nisam dobro…”

Meni je Arka pomogla postati muškarac. Otkrio sam nepoznat svijet, stran prosječnom muškarcu. Otkrio sam kako nježnost i blagost bivaju odlikama pravoga muškarca. To mi je bilo veliko otkriće. Nije tu riječ o tome da si kukavica, da bježiš od odgovornosti, od problema… Za mene to je otkrivanje djelića lica Boga Oca. Biti nježan prema drugome muškarcu, pokazati mu poštovanje i ljubav koji mu pripadaju. Ne moram se natjecati s drugim muškarcem. Moja vrijednost nije u onome što ti misliš, nego u onome što jesam. Ljubljeno Božje dijete. Reći lijepu riječ, znati oprostiti, dati nekome poštovanje – pa to je znak prave muškosti.

Nenad je moj veliki prijatelj. On je za mene oličenje nježnosti. Nekada me pita: “Mirone, hoćemo li raditi pizzu sljedeći tjedan?” Ja mu odgovorim da svakako hoćemo, i kažem mu to da ga se riješim. I dođe taj dan i pita me hoćemo li raditi pizzu, a ja mu kažem: “Pa možda nećemo danas, Nenade…” On mi priđe, stavi ruku na rame i kaže: “Ma nema veze, drugi put ćemo.” Bez imalo zamjeranja. I to je za mene slika Boga Oca. Oca koji strpljivo čeka i oprašta. U Nenadu nema ničega lošega. On mi ne zamjera, ne ljuti se na mene. Samo čeka i nada se kada ćemo napraviti pizzu.

Matej Lovrić, zaposlenik Zajednice

Svaki put, iznova, vidim kako mi se srce ovdje svakodnevno mijenja. Moj put u Arci je za mene kao put u Emaus. Često Isus hoda, tu pored mene, a ja ga ne prepoznajem. Arka za mene postaje poput Euharistije. U odnosu s čovjekom započinjem lomiti kruh svojeg života. I onda tek mogu prepoznati i reći: Pa to je Učitelj. Ta osoba, pokraj mene. Volim taj trenutak kada to prepoznajem. Vanier je rekao: Kada je netko velikodušan, to je dobro. Ali, velikodušna osoba je uvijek superiorna u odnosu na onoga koji daruje. Ta osoba bira kada će dati i koliko. Treba se spustiti s prijestolja moći pred tom osobom. A to ćeš učiniti tako da kažeš tko si i što si prošao. Što te boli, koje su tvoje rane. Podijeliti to. To je to lomljenje kruha.

Sjećam se, kada sam tek došao, Vedran nije razgovarao sa mnom godinu dana. Vedran je osoba koja kada razgovara s nekim, voli se unijeti u lice jer je slabovidan. Ja sam se uvijek odmicao i on je primjećivao moj strah. Da ga se bojim. Bio sam jedini s kojim se nije grlio. Bilo mi je jako teško. Tada su me zamolili iz Arke da Vedrana vozim svako jutro do Arke. Ali, u tih 10 minuta vožnje stvarao se naš odnos povjerenja. Jednom smo razgovarali, unio mi se u lice, a ja se nisam imao potrebu izmaknuti. Tada me Vedran prvi put zagrlio. To je bio možda jedan od najljepših trenutaka u Arci.

Ja sam introvert, povučena osoba. Teško mi je bilo susresti nekoga, nisam znao kako to činiti. Supruga je bila ta koja ma potaknula, koja mi je rekla da ono što mi se događa u srcu mogu pokušati izraziti riječima, „na papiru“. Rekla mi je kako trebam pokušati izraziti i opisati sve one situacije u kojima vidim Boga, a drugi ga ne vide. I odlučio sam se za Facebook (Matej svoja iskustva iz Zajednice često opisuje na svojoj Facebook stranici, op. a.). Ljudi me često pitaju radim li to da privučem ljude u Arku. Ne, to mi nije bila nakana. Ono što želim jest pokazati svijetu ljude s kojima živim, želim ih opisati svijetu, staviti prijateljstvo s njima u prvi plan.

Za mene, Arka je slika novoga neba, onoga gdje će lav prebivati s janjetom. Težak sam karakter i u meni ima ljutnje i srdžbe. Činjenica je da ja kao takav mogu sjesti s tim ljudima koji su doista pitomi kao janje za istim stolom. To je za mene velika stvar. Sjećam se, pozvao sam prijatelja u Arku. Svaki put bi mi rekao da je pregruba osoba da bi došao k nama. Konačno se odlučio i rekao mi je prije susreta kako mu je jako teško, kako osjeća da će biti grub i toga dana. Sjeo je za stol, a Ladislav je sjeo pored njega. Smijali smo se za stolom, a Ladislav mu je u jednom trenutku rekao, ničim izazvan: “Ti si najnježniji čovjek kojega sam upoznao u životu.” Ovome su suze krenule na oči. Nikada nije čuo nešto takvoga. Nešto se slomilo u njemu. I danas je taj čovjek s nama, tu u Arci.

Sama srž Arke, ono čemu su me prijatelji s teškoćama naučili, jest da je jedino važno slušati drugoga, a ne mu govoriti tko je on. Često nailazim, pa i u katoličkim zajednicama, na situaciju u kojoj ljudi nikada ne pitaju drugoga „tko si ti?“. Ne slušaju. Oslobodio sam se ovdje gomile predrasuda kada sam počeo slušati, kada sam počeo upoznavati druge. Kada sam došao u Arku, naišao sam na natpis: „Mjesto gdje svatko pripada“. Mene je ovdje pozvao Isus, ja sam tu zbog njegova evanđelja. Pitanje koje sam dugo promišljao jest – koliko su drugi ovdje dobrodošli, oni koji nisu katolici? Nedavno sam susreo muslimana i pozvao ga u zajednicu. On ovdje dolazi već godinu i pol dana. Ne propušta niti jedan susret. Dolazi na misu, prati sve što se događa. Iskustvo da mogu sjediti s muslimanom za stolom, objedovati s njim, pričati, radovati se. Bez zida između nas. Nema puno mjesta gdje bih mogao živjeti s ljudima u takvom miru.

Oko mene su bili zidovi, ogromni zidovi. Bio sam u Francuskoj na susretu međunarodne Arke. Prije polaska pitam kolegicu koja je već bila tamo kako joj je bilo. Ona mi kaže: super, bila sam u grupi s katolicima i dijelili smo iskustva. Odlično, pomislim. Dođem tamo, sjednemo prvi put u manju grupu, nas petero, svi ateisti osim mene (smijeh). Bog svakome daje što mu treba. Bili su to prekrasni trenuci dijeljenja. Susreo sam Boga u njima, dobrotu živoga Boga. U ateistima. Nisam se osjećao ugroženo, kao da će mi nešto oduzeti. A u toj otvorenosti uvijek je važno znati gdje su ti korijeni, tko ti je glava, kako je govorio Vanier. On je znao da je ukorijenjen u Kristu i ništa ga nije moglo maknuti od Njega. Takva otvorenost ti pomaže bolje upoznati Krista.

fra Darko Tepert, duhovnik Zajednice

S Arkom sam povezan od 2013. godine. Bio sam zamoljen održati jedan duhovni nagovor u Arci i sjećam se svoje nesigurnosti i nelagode jer nisam nikada imao duhovne nagovore u takvim zajednicama. Arka je tada još bila u malenome stanu u Kapucinskoj ulici i odmah me osvojila svojom jednostavnošću i predanjem u Božju providnost. Početna nelagoda i nesigurnost odmah su nestale, čim sam shvatio koliko je bezuvjetnog prihvaćanja u toj zajednici. Dogodilo se to s prvim zagrljajem koji mi je poklonila jedna osoba s intelektualnim teškoćama. Iskusio sam to prihvaćanje kod svih, i kod onih s intelektualnim teškoćama i kod onih bez njih.

Tako me zajednica osvojila, pa sam nastavio dolaziti na njezine susrete kad god mi je bilo moguće. Ono što sam primijetio u prvim susretima, primjećujem i danas: kad god dođem u zajednicu, osjetim snažan poziv na obraćenje, želju da budem bolja osoba. Moje je iskustvo da je Bog u zajednici snažno prisutan. To se nije promijenilo ni kako je zajednica rasla, niti kad se preselila u kuću u Kanarinskoj ulici.

Kao neformalni duhovnik, pratim zajednicu sve ove godine i promatram kako se suočava i s teškoćama i s nesigurnostima, no vidim kako je svima nama ona prilika za duhovni i osobni rast.

Ono što bih svakako naglasio jest sposobnost ove zajednice da pokaže svakom čovjeku koliko je vrijedan kao osoba. Sâm sam otkrio da imam neka ograničenja i teškoće koje nemaju osobe s intelektualnim teškoćama, ali sam naučio vrednovati kvalitete koje svaka osoba ima, pa i one vlastite kvalitete. Čini mi se da je upravo to i poslanje ove zajednice: pomoći svakome da otkrije koliko je vrijedan i koliko kvaliteta ima, a onda pomoći mu i da otkrije vrijednost i kvalitete svake druge osobe.

Kao svećenik koji je u zajednici trebao održati poneki duhovni nagovor ili predslaviti sv. misu i propovijedati, naučio sam u Svetom pismu tražiti ono bitno i to izreći jednostavnim riječima ili slikama. Tu sam jednostavnost naučio od osoba s intelektualnim teškoćama, ali sam shvatio da je potrebna i svima drugima. Uostalom, i Isus je govorio jednostavno, služeći se slikama i iskustvima iz svakodnevnoga života.

Josip Kežić, volonter

Moje je iskustvo s Arkom započelo prije tri i pol godine, kada sam došao na poziv prijatelja Mirona koji je ondje volontirao. Znao sam da on i još par prijatelja ondje rade dobre stvari. Pitao sam kako mogu pomoći, a oni su rekli da im najviše nedostaje vozača koji će dovoziti osobe u Arku i vraćati ih kući. Obvezao sam se da ću jedan dan u tjednu razvoziti ekipu. Radio sam to dvije godine i povremeno sam dolazio na susrete. Sprijateljio sam se s Božom koji ima poteškoća s kretanjem. Ponekad bih dolazio po njega i išli bismo zajedno na molitvu krunice na Kamenitim vratima. Kada sam se oženio i otvorio frizerski salon, imao sam manje vremena za volontiranje pa sam se sa suprugom dogovorio da ona povremeno ide volontirati, a ja ću im nastojati pomagati financijski. U salonu smo postavili kutiju s logom Arke i jedan manji plakat s korisnicima Arke. Obvezali smo se odricati napojnice i taj novac koji dobijemo kao nagradu od zadovoljnih klijenata stavljati u spomenutu kutiju. To je pobudilo zanimanje klijenata koji su kasnije sami odvajali veći iznos nego što bi ga dali nama i donirali ga Arci. Tako smo u godinu dana s našim klijentima prikupili oko 21.400 kuna. Ljudi imaju dobra srca, samo ih nekad treba malo potaknuti i usmjeriti na bitne stvari, koje svi mi trčeći za ostvarenjem nekih svojih snova izgubimo iz fokusa.

Često ponavljam to… Došao sam u Arku kako bih, eto, pomagao ljudima. Pomalo oholo, mislio sam kako ću tako narasti u Kristovim očima, pomažući drugima. Ono što sam shvatio nakon nekog vremena jest da nisam ja, brate, nikome pomogao, nego su oni pomogli meni. Svi želimo tim ljudima dati nešto posebno, razveseliti ih poklonima ili slično. A jedino što te ljude zanima i što stvarno žele jest tvoje prijateljstvo. Shvatio sam jednu stvar – svi smo mi u životu osobe s poteškoćama. Razumiješ li? Moja žena mi, primjerice, mora 10 puta reći da ne kasnim ili da odradim svoje obveze u kući. I ja opet zakasnim ili zaboravim usisati stan – ona tu mora imati razumijevanje za mene jer sam ja za te situacije osoba s poteškoćama. Isto kao što ja moram imati strpljenja i razumijevanja za druge ljude. U Arci sam naučio i još uvijek učim razgovarati s osobom, provesti vrijeme s njom.

Mislim da mi je iskustvo Arke pomoglo biti boljim čovjekom. Znaš, ljudi s poteškoćama i potrebama su nužni u ovome svijetu. Nužni su nam jer su puni ljubavi i prijateljstva. Prije Arke sam bio aktivan u SOS dječjem selu, a tada nisam ni bio jako u vjeri. Ondje sam radio s adolescentima, provodio sam vrijeme s njima. Kasnije sam išao u Gornju Bistru, u dom za nezbrinutu i bolesnu djecu. To je bilo jako teško iskustvo. Međutim, kada sam upoznao Arku, odlučio sam se više posvetiti volontiranju. Nikada nisam imao novaca, ali sam imao vremena. I odlučio sam posvetiti svoje vrijeme. Našao sam mjesto koje je za mene mjesto susreta s prijateljima. Spas od poplave sebičnosti i emotivne hladnoće. Utočište od te potrage za „osobnim ostvarivanjem“, kako to danas zovu.

U “Božanstvenoj komediji” (Josip je jedan od autora popularne humoristične serije Laudato TV-a, op. a.) uskoro ćemo obrađivati temu „Dijete projekt“ i sigurno ćemo se dotaći i teme djece osoba s poteškoćama. Upravo sam nedavno čitao o Islandu. Tamo više skoro i nema djece s Downom. Usavršili su metode za prenatalno otkrivanje Downa i kada ga otkriju, abortiraju dijete. Ti ljudi sebe zakidaju za ljubav. Oni eliminiraju tu djecu prepunu ljubavi, djecu sposobnu izvući ljubav iz svakoga čovjeka. Njihovo društvo je zakinuto. A te nam osobe trebaju. Ne samo osobe s poteškoćama, nego i bake i djedovi za koje se trebamo brinuti. Nekada su u istoj kući živjela zajedno tri naraštaja. Možda je to situacija koja ima i svoje nedostatke, ali i velike, velike prednosti. Djeca su se, gledajući kako se njihovi roditelji ponašaju, učila skrbi za starije i nemoćne. Tako se razvijao osjećaj za drugoga. Danas se ljudi izoliraju, svatko živi za sebe. Ne kažem da su starački domovi loše rješenje, ali mislim da bi nama svima bilo dobro da smo više jedni s drugima.

U srijedu, 22. siječnja u zagrebačkoj Tvornici kulture (Mali pogon) održat će se humanitarni koncert čiji će prihodi biti namijenjeni aktivnostima Arke Korablje. Koncert počinje u 19 sati. Nastupit će Duhovni kutak, Hanna Polhe, Sestre Halužan, Amorose, Breza Bernardić Paić. Ekipa iz Arke i Jana Rogoz. Preporučena cijena ulaznice je 30 kuna.

Ako želite pomoći Zajednicu, donaciju možete uplatiti OVDJE.

Zapisao: Goran Andrijanić

Fotografije: Marin Škarica