Iz Zagreba smo u Požegu došli kombijem i kratko zastali u ulici blizu Lukine kuće. Bilo nas je sedmero – mi smo prije malo više od godinu dana s Lukom bili na Svjetskom danu mladih u Lisabonu. Bilo je to krajem srpnja 2023.

To je hodočašće Luki Kerepčiću i njegovoj obitelji promijenilo život. Luka se ozlijedio prilikom plivanja u oceanu i otada je tetraplegičar – u kolicima je, ne može hodati ni općenito se kretati bez kolica. Ruke može micati jedino iz ramena i iz lakta, a na šakama, koje ne može micati, nosi ortoze.

Nesreća na Svjetskom danu mladih

„Čim smo došli na plažu, ušao sam u ocean“, započinje Luka priču o tome danu. „Bilo je hladno (u oceanu), ali je vani bilo prevruće, tako da je bilo taman. Otišao sam više puta u ocean i otplivao. Krenuli smo igrati odbojku na plaži, u krugu, i zezali smo se. Dogovorili smo se da onaj kome padne lopta, ako hoće, ode u ocean da se rashladi.

Luka u Portu s prijateljima dan prije nesreće Foto: privatni arhiv
Luka u Portu dan prije nesreće Foto: privatni arhiv
Luka u Portu s prijateljima dan prije nesreće Foto: privatni arhiv

Taman je lopta pala pored mene i rekoh idem ja, jer sam se svakako htio ići oprati od pijeska. Ušao sam u ocean i, kako je plićak bio predug, plaža je bila pješčana, i nije mi se dalo šetati, pustio sam se u vodu na leđa.

Krenuo sam plivati prsno i taman sam htio zaroniti glavom kad je naletio neki val i gurnuo moju glavu dolje u pijesak. Tu se moja glava odbila i digao pijesak. U tom trenutku mi je sve postalo malo usporeno i mutno – mutno zbog dignutog pijeska, ali i usporeno. U tom trenutku su mi se odmah odsjekle ruke i noge. Sjećam se da je val bio malen, ali je bio brz i jak.“

Potom prepričava da su ga ljudi odmah krenuli izvlačiti te da im je on rekao da ne osjeća ruke i noge. Brzo su došli spasioci s plaže, a potom i hitna pomoć. Kasnije se ispostavilo da mu je pri udarcu glave u pijesak teško ozlijeđena kralježnica, zbog čega je sada nepokretan.

Foto: privatni arhiv
Foto: privatni arhiv

Na parkingu blizu kuće nas je dočekao Lukin tata, Ivica. I ovoga puta Kerepčići su nas dočekali vedri i nasmijani i ugostili nas srdačno – pravo slavonski. Kad čovjek ne bi znao kakav križ nose, rekao bi – jednostavna, velika sretna obitelj.

Luka ima 22 godine i, kako kaže on, relativno je završio prirodoslovno-matematičku gimnaziju u Požegi. Relativno, jer zbog prethodne i sadašnje bolesti nije maturirao.

Prije ozlijede, koja je uzrok njegovoj sadašnjoj bolesti, dvije je godine izostao iz srednje škole zbog problema sa želudcem, kako objašnjava.

„To nisu skroz ni otkrili što je. Svako sam jutro povraćao, cijeloga dana sam imao strašne bolove u trbuhu“, prepričava Luka. Bio je na različitim liječenjima u Zagrebu u Klaićevoj i na Rebru, ali i u Osijeku, Požegi, Slavonskom Brodu…

Foto: privatni arhiv
Foto: privatni arhiv

Trebao je polagati maturu na jesenskom roku nakon povratka s hodočašća na Svjetski dan mladih koji se održao u Lisabonu u ljeto 2023. Međutim, prvog dana programa, tijekom slobodnog vremena, otišao se s drugim hodočasnicima okupati u oceanu. Tada mu se dogodila nesreća zbog koje je sada u kolicima.

Luka je nakon nesreće bio na nekoliko operacija. Mjesec i pol je proveo u Portugalu, gdje je većinom bio u komi uz povremeno buđenje i vraćanje.

Kada je počeo samostalno disati, zrakoplovom je doletio u Zagreb gdje je proveo još 12 dana. Zatim je proveo oko pola godine u Varaždinskim toplicama, a sada je skoro godinu dana kod kuće.

Foto: privatni arhiv
Foto: privatni arhiv

Njegov prosječan dan izgleda otprilike ovako: nakon buđenja, njegovi ga roditelji stavljaju u kolica. Potom mu dolazi medicinska sestra, a nakon nje prvi fizioterapeut. Nakon toga se odmara čekajući drugog fizioterapeuta – može koristiti tablet pomoću olovke koja mu je umetnuta na ortozi na ruci. Tako on čita, dopisuje se, igra igrice… Kaže da može čitati i fizičku knjigu, ali malo teže. Nakon što ode drugi fizioterapeut, dolazi mu mama s posla pa zajedno ručaju.

Nakon nesreće, njegovi su roditelji prilagodili kuću koliko su god mogli Luki i njegovim potrebama. Primjerice, sobu su mu smjestili u prizemlju, na ulaz u kuću stavili su malu rampu da bi Luka mogao ući kolicima u kuću…

Mnogo toga nabavili su uz pomoć donacija i dobrotvornih koncerata, na čemu je njegova obitelj vrlo zahvalna. A cijelo liječenje u Lisabonu, kao i prijevoz do Zagreba zrakoplovom, platilo je osiguranje Svjetskog dana mladih, prepričava Lukina mama Marica. Da je samo dan ranije doživio nesreću, osiguranje mu ne bi pokrilo liječenje. Zahvalni su i na profesionalnosti i kvaliteti skrbi koju je Luka primio u Lisabonu.

Jedna od plišanih pandi u Lukinoj sobi Foto: Laura Lazić/Bitno.net
Foto: privatni arhiv

Njegova soba izgleda gotovo poput bolničke zbog bolničkog kreveta i različitih pomagala. Stariji brat montirao mu je mali stol za tablet, projektor i još neke stvarčice da Luki bude lakše i ugodnije. A na ormaru je plišana panda, Lukina najdraža životinja.

„Najteže mi je to što ne mogu biti samostalan ni u čemu“, odgovara mi Luka na pitanje. „Da moji mogu otići nešto napraviti sami, da ne mora uvijek netko biti uz mene.“

Naime, on ne može sam hodati, jesti, ali i dok spava, njegovi ga roditelji moraju okretati. Ponekad može jesti žlicom ili tipkati olovkom po tabletu. Uz to mu redovito trebaju dizati noge zbog cirkulacije.

„Hvala ti na predivnom svjedočanstvu nade!“

Ali, tko god vidi Luku, prvo mu u oči upada kako je on neobično miran i radostan. Šali se na svoj račun, a i njegova obitelj zajedno s njim. Nije im problem ni prepričavati detalje nesreće i liječenja.

Ja sam u posjet Luki došla i kao prijateljica s hodočašća, odnosno kao i ostalih šestero nas, ali i kao novinarka. Ipak me je zapao uz to još jedan mali zadatak – napisati, odnosno zapisati pismo za Luku koje smo zajedno sastavili.

Ostala mi je u sjećanju jedna lijepa rečenica iz toga pisma: „Hvala ti na predivnom svjedočanstvu nade koja se ne gasi ni u najtežim okolnostima i nevoljama života!“

Jer, tko god vidi Luku, prvo mu u oči upada kako je on neobično miran i radostan. Šali se na svoj račun, a i njegova obitelj zajedno s njim. Nije im problem ni prepričavati detalje nesreće i liječenja.

Luka s roditeljima, braćom i sestrom Foto: privatna arhiva
Luka Kerepčić i njegova obitelj Foto: Laura Lazić/Bitno.net

„Od nesreće se zezam“, objašnjava Luka. „Lakše je. U jednu ruku. A u drugu ruku… Navikao sam. I mi se obiteljski zezamo jedni s drugima. Ako se već može zezati oko nečega, bolje je tako. Doslovce je lakše, jednostavnije.“

Luka u šali prepričava kako su mu liječnici u Portugalu rekli da je sretan što ima tako dobru sestru koja mu svaki dan dolazi i satima priča na što im je on odgovorio: „A što je tu dobro?“

Njegova sestra Ana se nadovezuje: kada se Luka budio iz kome, čekali su da se pomakne, barem da trepne ili digne obrve. Ana ga je zamolila da digne obrvu, ali Luka nije ništa učinio. Poslije mu je u posjet došla prijateljica Tea kojoj je Luka uspio dići obrvu. Sutradan, kada ga je Ana došla posjetiti, malo ga je izgrdila: „Tei si htio dići obrvu, a meni nisi?!“ Ali onda je ponovo podigao obrvu, tako da ga je i Ana uspjela vidjeti.

Tijekom boravka u bolnici u Portugalu posjetili su ga neki biskupi i kardinali, čega se njegova majka i sestra rado prisjećaju. One su ga posjetile dok je bio u bolnici u Lisabonu.

Papina čestitka za Lukin rođendan

S osmijehom prepričavaju kako je, premda je on tada bio u komi, Lukino tijelo reagiralo kada god bi došao neki biskup.

„Prve riječi kojih se sjećam su bile Konjarikove [Lukin prijatelj]: „Dovest ću ti biskupa.“ Sljedeće čeg se sjećam je da je jedan biskup nešto kratko pričao i kako mi drugi biskup nešto priča i stavlja mi križ na čelo.“

Priča i da se sjeća da ga je sestra molila da digne obrvu, što je bilo prije nego što su ga posjetili biskupi, i da ga je poslije Tea posjetila, pa je uspio podići obrvu. „Tako da je od biskupa sve krenulo – kad mi je on napravio križ na čelu, ja sam uspio pomaći obrvu“, uz smijeh zaključuje Luka.

„Strašno puno je svećenika znalo doći do mene, bilo ujutro, bilo popodne, i pomoliti se. Neki nisu pričali engleski ili nisu uopće pričali, samo bi došli, pomolili se, mahnuli i otišli“, prepričava Luka.

Luka Kerepčić u obiteljskom domu Foto: Laura Lazić/Bitno.net
Luka Kerepčić Foto: Laura Lazić/Bitno.net

Lukina obitelj veselo prepričava kako im novi požeški biskup Ivo Martinović također ponekad svrati u goste, što ih posebno razveseli.

A u razgovoru se ne može izostaviti i papa Franjo, koji je Luki poslao videočestitku za rođendan. Cijela obitelj objašnjava koliko je to veliko veselje i iznenađenje bilo, a Luka se i dalje pomalo voli hvaliti tom čestitkom.

Kada je dobio tu poruku, ovako je u šali Luka prepričavao svojim prijateljima kakav mu je bio dan: „Eto, probudio sam se, doručkovao, nešto malo čitao, išao na fizioterapiju, dobio poruku od Pape…“.

Mladi u zajedništvu oko Križa

Uz one uobičajene stvari iz njegove svakodnevice Luka je i član Križarskog društva koje se okuplja u njegovoj župi. I dalje je aktivan član, a olakšava mu to što mu je crkva blizu kuće te što je u potpunosti prilagođena invalidima.

Luka objašnjava da se priključio križarima ne samo zato što je to zajednica koja djeluje u njegovoj župi, nego i zato što ga je privlačio život blaženog Ivana Merza. Također su mu u križarima bili brat i sestra, ali i većina njegovih prijatelja su križari.

Uz blaženog Ivana Merza najdraži su mu sveci Padre Pio i bl. Alojzije Stepinac. Objašnjava što ga je privuklo kod svakoga od njih:

„Kod Padre Pia njegovo trpljenje, patnje koje je prolazio. Kod Merza tolika volja duha. A kod Stepinca ustrajnost, da, bez obzira na to čime su mu sve prijetili ostaje na istom putu.“

Luka Kerepčić s obitelji i prijateljima sa Svjetskog dana mladih Foto: Laura Lazić/Bitno.net
Prijatelji sa Svjetskog dana mladih u posjetu Luki Foto: Laura Lazić/Bitno.net

Osim obitelji, koja mu pruža veliku pomoć i podršku, Luki mnogo znače i njegovi prijatelji. Osim njegovih prijatelja iz križarskog društva, znače mu i prijatelji s hodočašća sa Svjetskog dana mladih, koji mu povremeno dolaze u posjet.

„Toliko lijepog se dogodilo od ozljede, i toliko predobrih ljudi sam upoznao da to ne može biti samo slučajnost. Od dana kad sam nastradao, pa sve do sada. A i dobar mi je ovaj Merčev citat: ‘Uvjeren sam da sve ima svoju svrhu, ovaj rad i moje male patnje. Kroz bol čovjek sve vidi drugačije i dublje razumije gorku riječ: život’“, ispričao je Luka.

„Ja se nadam da se moja žrtva negdje gore računa.“

Luka planira izaći na maturu i upisati fakultet, ako mu to zdravstveno stanje bude dopuštalo. Najveći mu je problem matematika – druge je predmete lakše diktirati, ali i vježbati, no teško je kada ne može pisati matematičke formule.

„U čemu vidiš nadu, kako uspijevaš biti radostan u ovoj svojoj patnji“, pitam ga.

„Ne znam, ostao sam prijatelj s ljudima. I dalje mogu popričati s ljudima, savjetovati ih, odnosno pokušati savjetovati, ako imaju neki problem. Većinom pokušati. Ja se nadam da se moja žrtva negdje gore računa. Odnosno patnja, koju ja prikazujem kao žrtvu. To je u najkraćim crtama.“

„Što bi savjetovao nekome tko ima nekog bližnjeg koji se nosi s teškom bolešću“, pitala sam ga.

„Treba pristupiti kao prema ‘normalnoj osobi’, odnosno kao prema zdravoj osobi. Doći, pružiti ruku, zagrliti – svejedno, zavisi što osoba preferira i želi. Prvo to. Drugo, pozitivan stav. Čim meni netko dođe i počne govoriti: ‘Jao, ajme meni, što se to tebi dogodilo’, pa – dogodilo se, i to je to. Nećemo dramiti oko toga, nego idemo nešto lijepo napraviti oko toga.“