Trinaest godina prije krvavog genocida koji je poharao Ruandu i prouzročio smrt više od milijun ljudi, Djevica Marija i Isus ukazali su se osmero djece u zabačenome selu Kibehu. Glasnici iz Kibeha bili su predmet ismijavanja i sumnjičenja, no desetci tisuća Ruanđana odlazili su u Kibeho kako bi svjedočili ukazanjima i čudima.

Poslije dvadeset godina temeljitih istraživanja, Kibeho je postao prvo i jedino mjesto marijanskog štovanja u Africi koje je priznao Vatikan. U nastavku donosimo ulomak iz knjige “Gospa Kibeška – Marija govori svijetu iz srca Afrike”.

Alphonsine je nažalost shvatila da je zbog najljepšega doživljaja u životu postala meta prijezira i sumnjičenja. Unatoč tome, u molitvi se zahvalila Mariji što joj se ukazala i što se osjećala voljeno kao nikada prije.

Marija joj se ponovno ukazala sutradan, 29. studenoga, koji je pao na četvrtu nedjelju prije Božića ili adventsku nedjelju. Sve su učenice bile na svetoj misi i slušale odlomke iz Biblije koji su ih savjetovali da budu dobre jedne prema drugima i očiste srce i dušu kako bi se pripremile za drugi Isusov dolazak. Ali, kada je sveta misa završila, Marie-Claire povela je jednu skupinu djevojaka natrag u spavaonicu kako bi Alphonsini govorile da je vještica i od nje tražile da izvede još koji trik. Dok su joj se one tako rugale, Alphonsine je odjednom pala na pod, kao pokošena. Pala je snažno na koljena i počela piljiti u strop kao i prethodnoga dana. Lice joj je blistalo od radosti, blago se smiješila, a suze su joj tekle niz obraze. Ta se promjena dogodila tako iznenada i bila je tako dramatična da su se neke djevojke što su je zadirkivale prekrižile. Neke su je i dalje vrijeđale dok je ona sa smiješkom kimala glavom i gledala u strop, kao da odgovara na pitanja nekakve voljene osobe.

Djevojke su urlale od smijeha i mahale joj rukama pred očima ne bi li prekinule to njezino piljenje. Ona nije reagirala pa ju je Marie-Claire, koja je glumila u amaterskom kazalištu, proglasila najboljom glumicom u Ruandi. Prijateljice Marie-Claire podsmjehivale su se i derale Alphonsini u uši, ali ona nije reagirala. Nije ni mogla, jer nije bila svjesna njihove prisutnosti. Bila je svjesna samo prekrasne žene koja je ponovno lebdjela pred njom, obasjana veličanstvenim svjetlom. Ta joj je žena umirujućim i melodioznim glasom rekla:

„Dijete moje, volim te. Nikada me se ne smiješ bojati. Zapravo, igraj se sa mnom! Neizmjerno volim djecu koja se žele igrati sa mnom jer time pokazuju svoju ljubav i povjerenje. Ponašaj se kao maleno dijete, jer jako volim tetošiti svoju djecu. Nijedno se dijete ne bi trebalo bojati svoje majke, a ja jesam tvoja Majka. Ne bi me se trebala bojati. Uvijek me moraš voljeti kao što ja volim tebe.”

Marija je zatim ponovno uzašla na Nebo, a Alphonsine je snažno udarila o pod. To drugo ukazanje trajalo je mnogo kraće, ali je Alphonsini trebalo jednako vremena kao i prošloga puta da se oporavi od omamljenosti koja je uslijedila. Probudila se i ugledala Marie-Claire kako je s gađenjem promatra.

Presveta joj se Majka zatim ukazivala u spavaonici internata, u prosincu 1981., obično subotom, pred svim učenicama i redovnicama. Vrijeđanje i dobacivanje postajalo je sa svakim ukazanjem sve jače pa je Alphonsine počela izbjegavati svoje školske prijateljice kad god je mogla, često tako što je preskakala obroke kako ne bi morala trpjeti njihove poglede u blagovaonici. Naposljetku ju je tajno posjetilo nekoliko učenica i zamolilo je da im ispriča sve što joj je Djevica rekla. Alphonsine im je to ispričala ovako:

„Ona nas voli. Kada sam s njom najsnažnije osjećam njezinu ljubav. Njezina je ljubav toliko snažna da bi vas mogla podići i odnijeti u Raj. Kada je ugledam, ne vidim ništa drugo. Sve ostalo nestane i samo postoje Gospa i njezino prekrasno svjetlo. Zamislite koliko vas voli vaša majka i pomnožite tu ljubav s milijun. Gospa nas voli milijun puta više od toga. Voli sve djevojke u školi i želi da one vole nju. Ne želi da je zamišljamo kao strogu učiteljicu, nego kao Majku koja nas jako voli i koja se želi igrati s nama.

Zbog toga što nas toliko voli, želi da naša vjera u Boga bude jača. Tijekom Došašća trebali bismo razmišljati o Isusovu povratku. Rekla mi je da će se njezin Sin ubrzo vratiti na Zemlju i da trebamo pripraviti dušu za njegov dolazak. Svijet je u lošem stanju, pun mržnje i grijeha, zato želi da svakoga dana molimo Krunicu kako bismo očistili srce i pokazali da volimo Isusa, Boga i nju. Kazala je da je moljenje Krunice najbolji način kako možemo pokazati da je volimo.” Jedna ju je djevojka zatim upitala:

“Kako je izgledala?” A Alphonsine je odgovorila:

„Uvijek je okupana blagom svjetlošću i na sebi ima haljinu koju su sigurno napravili anđeli jer nema nijednog šava. Koža joj je kao uglačana slonovača, ali nije bijela kao na slikama. Nije ni crna. Nije ni crna ni bijela. O njezinu izgledu mogu reći samo to da je ljepša od svakoga ili svačega na zemlji. Njezinu ljepotu nije moguće riječima opisati.”

Gornji tekst je izvadak iz knjige Immaculée Ilibagize i Stevea Erwina “Gospa Kibeška – Marija govori svijetu iz srca Afrike”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete pročitati na linku ovdje.