José Carlos Salinas Chavez zauvijek će pamtiti taj dan. Bio je 29. svibanj 1951. Dok je razvijao fotografije u tamnoj komori, prošli su ga trnci. Osjetio je isto što i talijanski fotograf Secondo Pia nekoliko desetljeća prije – 28. svibnja 1898. – kada je u svojemu laboratoriju u Torinu s čuđenjem promatrao kako se na fotografskoj ploči sve jasnije nazire lik muškarca s Torinskoga platna.

Salinas Chavez je s jednakim čuđenjem gledao u plastičnu posudu ispunjenu razvijačem. Na fotografskome papiru umočenu u kemikaliju polagano se formirala neobična slika. Službeni fotograf bazilike u Guadalupeu nije mogao vjerovati vlastitim očima. Već dulje vrijeme izrađivao je niz uvećanih fotografija Marijina lica s čudotvorne slike. Sada je promatrao fotografiju uvećane šarenice Gospina oka i u toj je šarenici vidio nešto što je nalikovalo obrisima nekoliko ljudskih likova. Žurno je izvadio fotografiju iz tekućine i objesio je štipaljkama na konopac kako bi se što prije osušila te posegnuo za povećalom. Kada je povećalo približio fotografiji, pod njim je jasno vidio sliku skupine ljudi. Odmah je obavijestio crkvene vlasti o svojemu otkriću.

Slika Gospe Guadalupske dimenzija je 195 puta 105 cm. Marijin lik na slici dugačak je 143 cm, a promjer njezinih šarenica iznosi jedva 6 mm. Nije dakle neobično što više od 400 godina nitko nije primijetio te ljudske obrise skrivene u njezinim očima. Kao i kod Torinskoga platna, to je bilo moguće otkriti tek zahvaljujući napretku tehnologije i znanosti.

Kristalna katedrala

Gospa od Guadalupe/Foto: William Goldin (Facebook)

Sljedećih dvadeset godina nakon ovoga otkrića platno iz Guadalupea pregledavao je niz uglednih meksičkih okulista i optičara. Dvojica među njima, Rafael Torija Lavoignet i Javier Torroella Bueno, 1956. napravili su detaljna istraživanja Marijinih očiju na slici uz pomoć oftalmoskopa, instrumenta za pregled unutarnjih dijelova oka. Torija Lavoignet kasnije je izvijestio: “U kutovima oba oka vide se ljudska poprsja. Distorzija i pozicija te optičke slike posve su jednake onima koje stvara normalno ljudsko oko. Kada se svjetlo oftalmoskopa usmjeri na šarenicu ljudskoga oka, u njemu se pojavi refleksija svjetlosti. Slijedimo li tu refleksiju, uz odgovarajuću promjenu leća na oftalmoskopu možemo vidjeti sliku na dnu oka. Usmjerimo li svjetlo oftalmoskopa na šarenice očiju na ovoj slici Blažene Djevice Marije, javlja se ista takva refleksija. Kao posljedica te refleksije šarenica postaje ispunjena svjetlošću koja se širi prema van, što stvara efekt konkavnosti. (…) Takvu refleksiju nije moguće ostvariti na ravnoj površini.”

Torija Lavoignet je uz pomoć oftalmoskopa pregledao oči na brojnim slikama izrađenima različitim tehnikama, kao i njihove fotografske kopije, ali nigdje nije registrirao sličnu refleksiju. Pokazalo se da Marijine oči na slici iz Guadalupea posjeduju sve karakteristike živoga ljudskog oka. To ne vrijedi za druge Gospine slike, primjerice koje su izradili Rafael, Murillo ili van Dyck.

Meksički su optičari bili u mogućnosti doći do ovoga otkrića zahvaljujući radu njemačkoga fizičara Hermanna von Helmholtza koji je 1853. razvio teoriju akomodacijskoga refleksa. Postavlja se pitanje: kako je autor ove slike, bez obzira tko to bio, mogao tu teoriju primijeniti na djelu iz XVI. stoljeća?

Ova su otkrića sljedećih nekoliko godina potvrdili i drugi okulisti: Guillermo Silva Rivera, Ismael Ugalde Nieto i Eduardo Turati Alvarez. Svi su oni zaključili da slike ljudskih likova u Marijinim očima nisu mogle nastati uporabom ni jedne poznate slikarske tehnike. Istodobno su ustvrdili kako ti obrisi u najvećemu mogućem stupnju podsjećaju na odraz slike kakav registrira živo oko. Zahvaljujući tvrtki Kodak koja je znanstvenike opskrbila najnaprednijom fotografskom opremom došli su do zaključka da je slika u šarenicama kao “prilijepljena” ili “otisnuta” na platnu.

Okulisti su objasnili i zašto se odraz slike u lijevomu i desnome oku dijelom razlikuje. To je zbog prirodne zakrivljenosti rožnice oka. Nejednakost istih likova u obje šarenice potpuno je u skladu s optičkim zakonitostima koje su još u XIX. stoljeću definirali Purkyně i Sanson i koje se mogu provjeriti na oku živa čovjeka.

Foto: www.udep.edu.pe

Godine 1963. sliku skrivenu u Marijinim očima pregledao je američki bračni par Charles i Isabelle Wahling. On je bio okulist, a ona optičarka. Budući da ljudska rožnica funkcionira poput konveksnoga zrcala, primijenili su zakon refleksije na konveksnomu zrcalu i tako napravili preciznu rekonstrukciju prizora upisana u Gospinim očima.

Međutim, Wahlingovi nisu raspolagali digitalnom tehnologijom koja je naknadno razvijena. Zahvaljujući primjeni te tehnologije peruanski je inženjer José Aste Tönsmann 1979. uspio uvećati Gospine oči čak 2 500 puta i tako otkriti preciznije detalje slike u šarenicama. Slike u njezinim očima bile su utisnute u potpunu skladu sa svim zakonima optike koji bi vrijedili na bilo kojemu ljudskom oku. Na uvećanoj slici moguće je vidjeti ne samo 12 osoba, nego i najsitnije detalje, primjerice remenčiće na sandalama Indijanca u čučećemu položaju (širina tih remenčića na slici iznosi 120 mikrometara) ili naušnicu koju nosi (na slici širine jedva 10 mikrometara).

Kako kaže Bruno Fabbiani, profesor optike na Politehnici u Torinu, platno s Gospinim likom iz Guadalupea jedina je slika na svijetu koja je, po svemu sudeći, nastala samom refleksijom. Znanstvenici ne mogu objasniti kako se to dogodilo, ali mogu točno odrediti identitet osoba na slici u Gospinim očima. Ćelavi starac s bijelom bradom prvi je biskup Meksika Juan de Zumárraga, podrijetlom Baskijac; mladi muškarac koji stoji pored njega njegov je prevoditelj Juan Gonzales, a Indijanac s kapom na glavi je Juan Diego koji je prije krštenja nosio aztečko ime Cuauhtlatóhuac.

Njihov identitet nisu otkrili okulisti nego povjesničari služeći se dvjema kronikama iz XVI. stoljeća. Te su kronike Nican Mopohua Azteka i franjevca Antonija Valerana te Inin Huey Tlamahuizoltzin već spomenutoga Juana Gonzalesa, prevoditelja biskupa Zumárrage.

Najvažnija osoba na tajanstvenoj slici je Aztek Cuauhtlatóhuac, rođen 1474. u selu Cuauhtitlán, 20 kilometara od Ciudad de Méxica. Kada je imao 13 godina, u aztečkoj prijestolnici Tenochtitlán ritualno su žrtvovane tisuće i tisuće ljudi prilikom ceremonije posvete novoga hrama Huey Teocalli. Aztečka je religija bila okrutna. Često su započinjali ratove samo kako bi došli do zarobljenika koje bi potom žrtvovali bogovima. Tijekom jedne ceremonije u samo jednomu danu bilo je žrtvovano čak 20 000 ljudi.

Kada je Cuauhtlatóhuac navršio 45 godina, španjolski su konkvistadori na čelu s Hernánom Cortésom došli do Tenochtitlána označivši tako početak pada aztečke države. Šest godina kasnije u Meksiko su došli prvi franjevci i pod njihovim se utjecajem Cuauhtlatóhuac krstio i uzeo ime Juan Diego. Danas ga pod tim imenom Katolička Crkva časti kao sveca. Ivan Pavao II. beatificirao ga je 1990., a kanonizirao 2002.

Događaj koji je bio presudan za njegovu buduću kanonizaciju zbio se 9. prosinca 1531. Toga je dana Juan Diego pošao u crkvu sv. Jakova u Tlatelolcu. Dok je prolazio pored brda Tepeyac, začuo je pjesmu koja je dopirala s vrha. Uspeo se na brdo i kod ruševina svetišta aztečke boginje Tonakasinatl ugledao mladu ženu u haljini iz koje je isijavalo neobično i jarko svjetlo.

Žena mu je rekla: “Znaj, moj mali dragi sine, da sam ja uvijek Neokaljana, presveta Marija, majka jedinoga pravog Boga koji je stvoritelj i gospodar života, stvoritelj čovjeka, Onaj po kome sve postoji. On je gospodar neba i zemlje.” Potom je Marija zamolila Indijanca da ode biskupu Meksika i poruči mu kako je njezina želja da u podnožju toga brda bude podignuto svetište njoj u čast. Gospa je rekla kako će na tomu mjestu pomagati onima koji budu tražili njezin zagovor.

Biskup, međutim, nije povjerovao riječima Azteka. Sljedećega dana Marija se ponovno ukazala Juanu Diegu i zatražila da razgovora s biskupom i on je to učinio, opet bez uspjeha. Toga puta biskup je zatražio od Indijanca da mu da neki dokaz da govori istinu. Kada se Gospa treći put ukazala Juanu Diegu, rekla mu je da nabere cvijeća s vrha brda. Aztek je doista našao cvijeće na mjestu koje mu je Marija naznačila, iako je bio prosinac i vladala je hladnoća – cvijeće je izbijalo iz snijega, a među njime i kastiljske ruže. Bojeći se da će uvenuti od hladnoće omotao je cvijeće u svoj indijanski plašt (tzv. tilmu) i uputio se u biskupovu palaču. Stigavši tamo prostro je svoj plašt, a Zumáragga i svi nazočni u čudu su pogledali platno, a potom pali na koljena: na platnu je bila slika Blažene Djevice Marije. Upravo je taj prizor čudesno otisnut u očima Blažene Djevice Marije na plaštu.

Već sljedećega dana, 13. prosinca 1531., plašt s Marijinom slikom u procesiji je prenesen do katedrale u Ciudad de Méxicu. Nedugo poslije, točno na mjestu koje je Marija naznačila, podignuli su marijansko svetište u kojemu i danas iznad oltara visi plašt indijanskoga seljaka s Gospinom slikom.

Foto: clicksdemexico/Shutterstock

Ova slika već godinama predstavlja izazov za znanstvenike, i to ne samo zbog odraza u Gospinim očima. Konzervatori su s čuđenjem ustanovili da na platnu nema nikakvih oštećenja, iako je tilma, tj. vlakna agave od kojega je napravljeno platno, vrlo potrošan materijal koji se potpuno raspadne nakon nekoliko desetljeća. Nije sačuvan ni jedan plašt takva tipa iz XVI. st., ali odjeća Juana Diega ne pokazuje nikakav znak starenja. I to unatoč tome što je više od sto godina platno visjelo bez stakla koje bi ga štitilo od dima svijeća, tamjana i atmosferskoga utjecaja. Ništa od toga nije ostavilo nikakva traga na njemu. I ne samo to: jednom prilikom, tijekom poliranja okvira, sliku su slučajno polili kiselinom, ali tilma je ostala neoštećena.

Istraživanja su također pokazala da platno ne privlači prašinu i da odbija insekte od sebe. Osim toga, unatoč protoku vremena slika nije izblijedjela, njezine su boje još uvijek jednako intenzivne, iako na tkaninu nikada nisu naneseni zaštitni slojevi. Svi koji su istraživali taj fenomen došli su do istoga zaključka: za aztečko platno iz XVI. stoljeća ne vrijede zakoni fizike.

Znakovita je i činjenica što nijedan od brojnih konzervatora koji su istraživali sliku nije mogao objasniti kojom je tehnikom napravljena. Utvrđeno je samo da to nije moguće odrediti. Godine 1936. uzorci vlakana materijala sa slike bili su poslani na analizu Richardu Kuhnu, nobelovcu i pročelniku katedre kemije na Sveučilištu u Heidelbergu. On nije uspio na materijalu pronaći ni jedan od postojećih pigmenata mineralnoga, biljnog ili organskog podrijetla. Nije pronašao ni tragove sintetičkih boja. U svojoj je analizi zaključio da vlakna nisu obojena, već da su jednostavno – u boji.

Znanstvenici sa Sveučilišta na Floridi Philip S. Callahan i Jody B. Smith 1979. provodili su istraživanja slike infracrvenim zrakama koja su pokazala da na platnu ne postoje tragovi podslikavanja niti ikakvih metoda koje koriste suvremeni slikari. Do danas ostaje zagonetka kako je i čime naslikana slika Gospe Guadalupske.

Osim toga, pokazalo se da površina slike ima strukturu nalik fotografskome filmu – njezin vanjski dio gladak je poput svile, a nutarnji grub kao i svako drugo platno napravljeno od vlakna kaktusa. Znanstvenici su imali dojam da su na platnu iz XVI. stoljeća otkrili tehniku polarioda.

Gospa Guadalupska, originalno platno/Foto: Lawrence OP

Svetište Gospe Guadalupske najposjećenije je marijansko svetište na svijetu. Procjenjuje se da ga godišnje posjeti oko 12 milijuna hodočasnika. Tamošnji crkveni anali sadrže popis brojnih ozdravljenja od teških bolesti do kojih je tijekom stoljeća došlo na tomu mjestu.

Crkveni povjesničari ipak drže da je najveće čudo koje je nastalo kao plod slike Gospe Guadalupske munjevita evangelizacija Latinske Amerike do koje je došlo u XVI. stoljeću. U nekoliko godina, od 1532. do 1538., krstilo se čak osam milijuna Indijanaca. Marijino ukazanje i njezine poruke Juanu Diegu bile su za to od presudne važnosti.

Naime, slika na tomu plaštu za domorodačko je meksičko stanovništvo predstavljala potpuno jasnu piktografsku poruku. Na temelju istraživanja koje je provodila od 1945. američka je antropologinja Helen Behrens potvrdila da simboli na slici iz Guadalupea u potpunosti odgovaraju simbolima pronađenima u drevnim aztečkim kodeksima, tzv. amoxtli. Primjerice, Marijin plašt vezan je crnim konopcem s koje ga visi vrpca, a nešto niže na Marijinu trbuhu vidi se cvijet s četiri latice. Takvu su vrpcu nosile aztečke žene tijekom trudnoće, a cvijet na njezinu trbuhu je quincunce, simbol apsolutnoga božanstva i transcendencije. Taj se cvijet sastoji od pet elemenata – četiri latice i središta u kojemu se one spajaju, i on predstavlja aztečki ideal sklada i ljepote. Broj 5 simbolizirao je susret čovjeka i Boga. Ova slikovna poruka tadašnjim je Indijancima govorila da žena na slici u svojoj utrobi nosi pravoga Boga.

Povrh toga, istraživači Mario Rojas Sanchez i Juan Romero Hernandez Illescas svratili su pozornost na boju Marijina plašta: plava je boja za Azteke bila boja neba, prebivališta bogova. Na plaštu se vide i zvijezde. Istraživanja rasporeda zvijezda na plaštu provođena tijekom 1981. pokazala su da je njihov položaj na plaštu identičan položaju zvijezda na noćnomu nebu iznad Meksika u prosincu 1531. Osim toga, raspored zvijezda nije geocentričan, odnosno onakav kakav opažamo sa Zemlje, već heliocentričan. Također, opservacijska točka pada točno na središte quincuncea, cvijeta s četiri latice. Za aztečke svećenike kulta sunca, upućene u okultno umijeće astrologije, poruka je bila jasna: u utrobi te žene živi pravi Bog, Gospodar svemira.

Zanimljivo, slika Gospe Guadalupske bila je razumljiva ne samo domorodačkomu stanovništvu nego i španjolskim doseljenicima. Naime, na slici se mogu opaziti karakteristike španjolskoga gotičkog slikarstva s određenim elementima talijanske i francuske umjetnosti. Povjesničari umjetnosti tvrde da najviše podsjeća na sliku Virgen de la Merced (Naše Gospe od Milosti) iz XV. stoljeća, koja se danas nalazi u Nacionalnome muzeju katalonske umjetnosti u Barceloni.

Slika Gospe Guadalupske, dakle, na neki način predstavlja sintezu dviju kultura, domorodačke i španjolske, iz koje je nastala treća: meksička. Nije nimalo slučajno da se u središtu Meksika nalazi Trg triju kultura. Na tomu je trgu postavljena ploča s natpisom: “Tlatelolco, kojega je Cuauhtémoc junački branio, 13. kolovoza 1521. pao je u ruke Hernána Cortésa. To nije bio ni trijumf ni poraz, nego mukotrpno rađanje mestičkoga naroda, koji danas nastanjuje Meksiko.”

Marija na slici iz Guadalupea ima tamnoputo lice, poput mestika. Izdaleka izgleda kao Indijanka, a izbliza kao bjelkinja. Mirno prožimanje tih dviju kultura događalo se upravo pred Gospinom slikom. Pred njom su se i Španjolci i Azteci odricali želje za osvetom, oholosti i međusobne mržnje koja se gomilala tijekom vremena konkvistadora. Današnji se Meksiko rodio upravo u Guadalupeu.

Više od stotinu godina kasnije u aragonskome gradiću Calandi dogodilo se nešto što je u španjolskoj povijesti poznato kao El Milagro de los milagros (čudo nad čudima). Dok čitamo o njemu, to nam se čudo i danas čini potpuno nevjerojatnim. Pa ipak, taj su događaj potvrdili brojni svjedoci, među njima dužnosnici vlasti, crkveno povjerenstvo, kao i liječnici.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Dokazi nadnaravnoga”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.