Dana 7. rujna 1938., dovezla sam sestru Faustinu iz Prądnika Józefów. Naš je put bio vrlo težak. Činilo se da ju do samostana neću dovesti živu. Nekoliko je puta pala u nesvijest, što me jako uznemirilo. Sestra Faustina to je primijetila. Unatoč tome što je mnogo trpjela, umirivala me govoreći: „Sestro, nemojte se, molim Vas brinuti, jer neću umrijeti na putu.“

Sestru su Faustinu u Józefówu smjestili u zasebnu sobu i prepustili brizi sestre Amelije, mlađe sestre, koja je također bolovala od tuberkuloze ručnoga zgloba. Obje su se sestre vrlo voljele, dobro razumjele i ljubile. Sestra Amelia bila je uistinu dobra sestra, puna ljubavi prema bližnjemu i vrlo samozatajna.

Nekih tjedan dana prije Faustinine smrti među njima se poveo razgovor: „Kako je Gospodin Isus dobar. Sestro, umirete tako mladi i tako svjesni, da bih i sama htjela oboljeti od tuberkuloze pluća i za godinu dana nakon Vas umrijeti“, rekla je sestra Amelia.

Na to se sestra Faustina — shvativši da je glavni povod toj njenoj želji da brzo umre strah da bi mogla ostati nepokretna i pasti na teret Družbi — duboko i ozbiljno zamislila te nakon dulje vremena odgovorila: „Ako budem imala ikakvu milost u Gospodina Isusa, zamolit ću ga da Vas, sestro, godinu nakon moje smrti uzme k sebi.“ I doista, nešto malo više od godinu dana nakon smrti sestre Faustine, sestra je Amelia umrla od tuberkuloze pluća; bio je prvi petak u mjesecu.

Gornji tekst izvadak je iz knjige “Sjećanja na sv. Faustinu Kowalsku – iz Družbe sestara Naše Gospe od Milosrđa” izdavača “Novena” u biblioteci “Stella Maris“. Dopuštenje za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.