Kad si Isusov, nema osrednjosti, nema mlakosti. Sve što daje On, daje u izobilju – milost, križ, mir, radost, snagu.

Križ kao sredstvo iscjeljenja

Za mene, majku četvero djece i ženu kojoj je u petnaestoj godini bolest odnijela majku te time prouzročila traume i nanijela rane, pojam bolesti ili smrti izazivao je paniku, strah i bijeg od same pomisli. Tako je bilo sve dok Bog pred mene nije stavio novi križ, no ne da me obori već da mi izvida stare rane. Možda sam mogla reći da ja to ne mogu. Vjerojatno sam to i rekla, bunila se, protestirala… No On je samo strpljivo čekao i nježno mi govorio: ,,Ne boj se! Ja ću te učiniti sposobnom. Štoviše, učinit ću te kanalom Milosti po kojem će se duša spasiti!”

Duhovni teret podnosila sam daleko teže od svih fizičkih napora

Naime, križ s kojim sam se ovaj put suočila bio je križ moga oca. Čovjeka mekog srca, ali teške naravi koji se za nas, svoje tri kćeri, borio kroz život kako je znao i umio. Njegove, iz navike izgovorene, bogopsovke često su mi parale srce. Te užasne riječi izgovarao je s lakoćom potpuno nesvjestan njihove težine; udaljen od sakramenata koji bi kalibrirali njegovu savjest i otežali mu jezik. Razni kućanski poslovi koje sam obavljala, bilo da se radilo o kuhanju, pranju, čišćenju ili čemu drugome, bili su nikakav teret naspram duhovne težine koja me pritiskala. Otac za svećenika nije želio niti čuti, a meni je preostalo samo moliti, vapiti u nebo Majci i Sinu da mu se smiluju, jer ne zna što govori. Daleko teže od svih fizičkih napora padala mi je briga za njegovu dušu. Što će biti s njom ode li opterećen tim grijesima…

Bog je računao na mene

Bio je Veliki petak kad sam klečeći i vapeći Bogu u 15 sati izmolila Krunicu Božjeg Milosrđa. Samo nekoliko sati poslije, moj bolesni otac je milošću Božjom, a suprugovom odlukom i angažmanom, doveden u naš dom, na moju skrb. Zahvalna Bogu, preuzela sam križ koji mi je dan, jer sam znala u srcu da Bog računa na mene i zna da ja to mogu. Uslijedili su tjedni zajedničkog suživota tijekom kojih sam bila uistinu rastrgana između brige o djeci, domaćinstvu i ocu. Nisam mogla računati ni na čiju pomoć pa sam se, tako iscrpljena, počela ,,svađati” s Bogom. Pitala sam zašto baš ja moram kroz ovo prolaziti i kukala da dalje ne mogu. A Isus je kroz molitvu hrabrio moje srce, jačao moje sposobnosti i oboružavao me milošću.

Bila sam njegov Šimun Cirenac

U toj bolesti tati sam, uz to što sam mu kći, bila i medicinska sestra, kuharica, čistačica… Ukratko, njegov Šimun Cirenac. On više nije niti želio živjeti, no nakon što je ipak prihvatio sakramenat ispovijedi, bolesničkog pomazanja te pričesti, malo se oporavio. Čak se počeo igrati s unucima te jesti sve što sam s ljubavlju spremala za svih nas osmero. Tamo gdje su moje snage završavale, počinjala je Milost Božja. Jedino tako mogu objasniti kako sam uspijevala prebroditi mnoge od tih dana. ,,Isuse, Ti mi svoje ruke u mojima daj da služim potrebitima. Moje ruke neka nose Tebe, moje riječi neka tješe, a noge koračaju hrabro s Tobom…”

Milost me pretvorila u Božju ratnicu

Dani su prolazili i približila se naša kalvarija, njegov kraj na zemlji. Bog je tada izlio u moje srce snagu Duha Svetoga. Osjećala sam to u svakom svom saginjanju dok bih presvlačila oca. Moja koljena pridržavale su Njegove ruke, a kroz svaku moju riječ strujao je Njegov Duh. Ja, prestrašena srna, Milošću Božjom postala sam Njegova ratnica, ojačana za muku koja je tek slijedila.

Bilo je to nekoliko dana trpljenja tijela. Gasio se, prestao jesti i piti. Isus me, onako umornu, po stoti put odnio uza stepenice k ocu da ga pokrijem, dignem mu infuziju, kažem utješnu riječ, pobrišem nered koji je napravio. Duh me vodio neprestano! Svećenik je ponovno došao udijeliti mu bolesničko pomazanje i pričestiti ga. Slava Isusu!

Osjećala sam u grudima da odlazi i znala samo da je na meni da budem kraj njegova uzglavlja i molim. Tu posljednju noć Duh mi je govorio da ga ne ostavljamo samog. Sestra i ja smo se pripravile i otišle k njemu, na ,,Golgotu”.

Otpraćaj u Vječnost

Bila je to duga noć. Zvuk teškog disanja i miris gašenja života parali su tišinu, a moje srce i usne molile su neprekidno. Dok su mi ruke milovale njegove, molila sam svim žarom da ga Presveto Srce Isusovo uzme k sebi, u svoj mir. Gledala sam smrt u oči i još jače molila Majčicu da mu milostiva bude i lice svoje pokaže.

Otišao je otac moj… Otišao s mirisima nedjeljnog jutra. Duše oprane, u milosti, sa svojom obitelji kraj uzglavlja. Otišao je u Vječni život.

Tješiti umirućeg jest tješiti samog Isusa

U srce mi je Gospodin ulio mir, a u tijelo i dušu snagu koja nadilazi svaku ljudsku. Jer to više nisu bile moje ruke i nisu bile moje riječi. Snagu i mir koji sam osjećala ne mogu riječima opisati. Kao da sam kroz to iskustvo prošla barem dio Isusove Kalvarije; kao da sam na tom putu tješila samog Gospodina. Shvatila sam tada – tješiti umirućeg jest tješiti samog Isusa na Njegovom mučnom putu duboke patnje.

Gospodin je kroz moje DA očevu dušu doveo k sebi. Trebao je samo moj pristanak, moje predanje. Da čvrsto prihvatim taj križ, da ne bježim, da ne dam mjesta strahu. Sve ostalo tada je On uzeo u svoje ruke. Jer kad naše snage prestaju, Božja milost počinje. ,,Sve mogu u Onome koji me jača!” (Fil 4, 13)

Duša tvoja, oče moj, neka gleda Gospodina, jer tvoje je srce bilo čisto i puno ljubavi za nas. Neka te Krv Kristova opere da živiš u vječnosti! Slava Isusu!

Anonimno svjedočanstvo

(s dopuštenjem preuzeto s portala Žena vrsna)