Ponekad se jednostavno dogodi trudnoća. Unatoč našim drugačijim planiranjima i suprotno našim očekivanjima, iznenadi nas što je Bog poslao novi život u našu obitelj. I premda je to najveće iznenađenje i dar koji se može dogoditi jednom paru, mogu nam se pojaviti i različita iskušenja po tom pitanju. Možemo se, primjerice, bojati i jako odupirati tome. Možemo se prisjetiti svojih prijašnjih teških iskustava u trudnoćama i prekoravati same sebe. No, prava radost je u prihvaćanju Božje volje i predanom otvaranju Bogu u Njegovu naumu za našu obitelj. Jedna je majka podijelila svoje iskustvo iznenadne trudnoće: svoje borbe i odluke u vezi s tim.

Iako sam u desetom tjednu, još uvijek se navikavam na trudnoću

Osjećam kao da se još uvijek navikavam na sve ovo. Iako sam već u desetom tjednu, ova trudnoća nije nešto što je bilo planirano. Treba mi neko vrijeme da pronađem smjer na ovom iznenadnom, novom putu kojim moj život kreće.

Razne mi se misli motaju glavom otkad sam vidjela taj pozitivan test na trudnoću.

Ovo je užasan trenutak! Nalazim se usred projekta! Našu obitelj već očekuje nekoliko promjena u nadolazećim mjesecima — ovo će biti previše! Što će ljudi misliti? Podučavamo prirodno planiranje obitelji — kako smo dopustili da nam se ovo dogodi? Imam skoro 40 godina — mogu li zaista opet kroz to prolaziti?

Još uvijek nas bole prethodna bolna iskustva koja smo prolazili u trudnoćama

Ovo je moja osma trudnoća. Prije malo više od dvije godine, izgubili smo bebu u ranom spontanom pobačaju, a onda sam ponovno začela nekoliko mjeseci kasnije. Nadali smo se da će naša „dugina beba“ biti zdrava. Ali, samo nekoliko sati nakon rođenja, naša je dragocjena kći prestala disati i poplavila. Brzo je prebačena na neonatalnu jedinicu intenzivnog liječenja gdje je otkriveno da ima tešku srčanu manu. I umjesto blaženog razdoblja medenog mjeseca kod kuće s mojom dugo očekivanom duginom bebom, provela sam prvih deset dana njezina života promatrajući monitore u bolnici. Borila sam se s brojnim cijevima i žicama svaki put kad bih je držala.

Nakon dvije kateterizacije i jedne operacije na otvorenom srcu, naša je kći poput hodajućeg čuda. Jako smo zahvalni. Naše iskustvo s njom bilo je užasno i prekrasno u isto vrijeme. Nikada se nisam osjećala bliže Bogu nego tijekom tih dugih dana u bolnici dok sam stiskala zrnca krunice i molila za njezin život. Prijatelji i obitelj obasuli su nas nježnošću i suosjećanjem što nam je dalo neopisiv osjećaj Božje ljubavi i milosti.

Ali duhovi tih sjećanja proganjaju me dok novi život raste u meni.

Kroz iskustvo spontanog pobačaja naučila sam da korištenje metode prirodnog planiranja obitelji znači da nismo otvoreni samo životu, nego i smrti. Otvoreni smo radostima roditeljstva i užitku gledanja kako naša djeca rastu, igraju se i uče, ali smo također učinili naša srca osjetljivima na razarajuću bol gubitka, na bol u srcu dok gledamo kako naša djeca pate i na strah od toga što budućnost nosi.

Trudnoća više za mene nije samo veselje oko malene odjeće, radosno sakupljanje igrački i pelena, ili život u stalnom stanju radosnog iščekivanja. Ima ponešto svega toga, ali ispod tih sretnih trenutaka je oprez — gubitak nevinosti. Dobro znam da se svašta može dogoditi. Čak i dok uživam u lijepim mislima o novom majčinstvu i o novom malom biću kojeg već volim, znam da moram biti spremna zajedno s radostima prihvatiti i patnju — da će neizbježno, u nekom trenutku, mač probosti moje srce.

Patnja ne bi trebala baciti sjenu na iščekivanje bebe

Također sam kroz naša iskustva shvatila da ova patnja nije nešto što treba baciti sjenu na iščekivanje bebe. Umjesto toga, upravo su te kušnje ono što osvjetljava pravu radost roditeljstva. Kušnje nam pokazuju kako nas naša djeca privuku molitvi i vode bliže Bogu. Kušnje su te koje nas oblikuju, koje nam pokazuju tko smo uistinu i vode nas do svetosti.

Iako nova trudnoća može dovesti do neželjenih komentara, znam da će Bog biti uz nas

Pa, iako ova trudnoća može dovesti do neželjenih komentara, ili promijeniti planove naše obitelji, ili dovesti do toga da se svakodnevno borim sa strahovima i tjeskobom (i iscrpljenošću), Bog mi je već pokazao da će On poslati prijatelje koji će me podržavati i moliti za mene. Moju je svakodnevnu rutinu obogatio komentarima podrške koji dolaze od potpunih stranaca. Tako mi je jednom prodavač u trgovini rekao: „Odlično je što ćeš imati sedmero djece! Ja sam imao 13 braće i sestara!“ Ili, starije dame na koju sam naletjela tijekom kupovine koja mi je uputila ohrabrujuće riječi i uvjerila me da je i ona preživjela odgoj sedmero djece. I dragi stariji gospodin pored kojeg sam sjedila u liječničkoj čekaonici, koji je rekao: „Opa! Imate šestoro djece! Da imam medalju, dao bih je vama!“ Bog ne poziva osposobljene, On osposobljava pozvane.

Iako mi to možda nismo baš planirali, znamo da je nova beba bila u Božjem planu za nas cijelo vrijeme

Kao podučavatelji metode prirodnog planiranja obitelji, moj suprug i ja znamo da ova trudnoća zapravo nije bila potpuno iznenađenje. Iako mi to možda nismo baš planirali, znamo da je to bilo u Božjem planu za nas cijelo vrijeme. Znamo da je ova trudnoća opipljivi znak „puštanja“ Boga u naš brak — da je On taj koji u konačnici ima kontrolu nad svakim aspektom našega života. I to je dovoljno da nas uvjeri da će kroz brige, uzbuđenje, radosti i tuge On biti tu, držeći nas za ruku i vodeći nas do mjesta predanja, povjerenja i mira.

Charisse Tierney | Catholic mom

Članak je preuzet s dopuštenjem sa stranice Žena vrsna.