Bilo je to u burnom vremenu odmah poslije svršetka rata 1945.

Dakle, jedan je čovjek bio četiri godine u Francuskoj. Kao predstavnik Radio Pariza imao je poslovnicu na Elizejskim poljanama. Između devet stotina suradnika bilo je oko šest stotina muževa i žena Francuza. Moj se muž teško mučio da svakom bude pravo i ugovor i pomoć, sve do područja osobnog života. Ipak što je to sve isto u vremenu u kojem je još vladala samo mržnja i omalovažavanje. Slutili smo da će vojna posada opet jednom banuti u našu obitelj.

13. kolovoza 1945. primili smo pismo od gradskog poglavarstva: “14. kolovoza u 10 sati neodgodivo se morate javiti Francuskoj komandi.” Premda smo to već dugo očekivali, ipak nam je ova vijest bila udarac. Iz iskustva smo znali da će ljudi biti deportirani u jedan kazneni logor u Francuskoj. Znali smo da je tamo opskrba veoma slaba i da mnogi više ne ugledaju svoje obitelji. Proveli smo strašnu noć. Ujutro uputi se moj muž u obližnji grad. Bili smo uvjereni u loš ishod saslušanja, stoga smo mu spremile jedan ranac, naprtnjaču punu toplog donjeg rublja – premda smo bili usred kolovoza – i živežnih namirnica, koje se ne kvare. Naša starija kći trebala je ići s njim i čekati u dvorištu komandanture. Ako otac bude izveden, ona će mu predati naprtnjaču. Sve je bilo pripravno. Već sam pošla s našom kćeri do vrata, dok se moj muž još jednom vratio da uzme lulu koju je zaboravio. Bilo je to na vratima, da sam u zdvojnosti zbog rastanka gotovo uzviknula: “Ako se i čitava Francuska na glavu postavi, a sveti Josip to neće, vi ćete se zajedno vratiti!” Ja sam to glasno rekla i postala sam mirnija. Kako bih mogla sada u posljednjim trenutcima zaboraviti svetog Josipa! On je bio Otac naše kuće, kojemu smo uvijek iznosili naše teškoće. Njega smo pitali za savjet, on nas je vodio, bdio nad nama i štitio nas. Ovo je bio preveliki strah zbog kojega smo ga zaboravili. Tjeskobni su trenutci prolazili. Bilo je 11 sati, 12 sati, i 1 sat. Kadli oko 1 sat stojeći kraj prozora i čekajući ugledah oboje iza ugla nasmiješene. Što se dogodilo? Ispričali su plačući. Moj je muž stajao kao šesti kandidat na redu. Tada se otvore vrata i jedan francuski oficir dođe k njemu. “Jeste li vi E.? Tada možete ići kući.” Ništa mu se zla nije dogodilo, nije trebao ići ni na kakvo saslušanje.

Svijet ne izvještava o takvim događajima i neće vjerovati, ali mi smo uvjereni: sveti je Josip stavio svoju moćnu ruku na djela moga muža i zapovjedio obustavu deportiranja. Kao što govori Gospodin: “Postavio sam ga za gospodara svojega i poglavara svega imanja svojega.” A ja bih mogla gradom trčati i na sav glas vikati: “Idite k Josipu!”

Gornji tekst izvadak je iz knjige Alojzija Burje “U potrebi svakoj idite k Josipu” u izdanju Nacionalnog svetišta svetog Josipa u Karlovcu.