Moja sestra Margita Machiedo razboljela se nakon što je s naporom njegovala drugu sestru u njezinoj bolesti. Liječnici su ustanovili veliko zasjenjenje obaju plućnih krila te odredili terapiju antibioticima, vitaminima i glukozom. Nakon deset dana rendgenske su slike pokazivale smanjena zasjenjenja, ali je sestra pala u komu koja je potrajala nekoliko dana. Liječnici su mi tada rekli da njezinu stanju medicina ne može pomoći, ali ako vjerujemo u Boga, neka se molimo. Sestra bi se ponekad nakratko probudila iz kome, i tada bi usmjerila pogled na jednu točku na zidu i teško disala. Bilo je očito da je kraj blizu…

U tom teškom trenutku obratio sam se o. Anti Antiću s vrućom molbom da se u čast proslave Boga izmoli ozdravljenje ove moje sestre (ako Bog tako hoće).

I doista, nakon dva dana gotovo nepromijenjena stanja, sestra je došla k sebi, počela je govoriti razgovijetno i smisleno, uzimala je hranu redovito i u dovoljnim količinama. Temperatura se posve normalizirala. Od tog trena oporavak je bio brz i izvanredan, čak je njezin nekadašnji gotovo astmatičan kašalj posve nestao. Sada ona već šeće vrtom, pomaže u kući i dobro se osjeća.

Smatram i čvrsto vjerujem da je Bog preko o. Antića pomogao i ozdravio moju sestru; o. Antić nije se tek tako mogao oduprijeti molitvama koje su bile upravo za proslavu Boga – ono što je on za čitavoga svog života i nastojao činiti.”

Dragoš Machiedo, Zagreb, na blagdan Srca Isusova 1972.

(“Dobri otac Antić”, glasilo Vicepostulature sluge Božjeg oca Ante Antića, broj 3/4, Zagreb 1972.)