Stari je gorštak pripovijedao: “Kardinal Karol Wojtyla često je išao u planine. Nitko nije znao tko je jer se nije predstavljao. Uvijek bi rano ujutro išao do Rusinove Poljane gdje je bila kapelica. A tko bi išao u Rusinovu Poljanu, taj bi uvijek išao i do bake Kobylarczyk.”

Aniela Kobilarczyk bila je posljednja gazdarica Rusinove Poljane. Svi su je znali i svatko je kod nje mogao popiti čaj. Jednom je i kardinal Wojtyla zamolio da mu pripravi čaj. Ona ga nije prepoznala pa mu je samo rekla: “E, prvo su se dobro najeli, eh, da, najeli, pa bi svaki još i čaja htio popiti… A da bi ‘ko god vode donio!…” Na te je riječi Kardinal ustao, uzeo dva vjedra i pošao na izvor po vodu.

Nakon 16. listopada 1978. netko je spomenuo Anieli Kobylarczyk: “No, bako, vidite, čovjeka kojega ste po vodu poslali izabrali su za papu. A još ste mu i dobro učinili jer ste mu čaj skuhali!”

Na to je baka Aniela odgovorila pomalo tužno: “Eh, da sam ja znala, ne bih mu čaja skuhala. Imala bih sada dva vjedra blagoslovljene vode.”

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Zgode, misli i anegdote Ivana Pavla II.”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.