Papa Pio XII. umro je 9. listopada 1958. godine. Alojzije je pažljivo slušao vijesti i u očekivanju izbora novoga pape nije ga napuštala nada da će Providnost dobro odabrati. Kada je konačno 28. listopada izabran novi papa Ivan XXIII., Alojzije je ustao iz kreveta i svečano izgovorio: “Bog vodi.” Poznavao je novoga Papu i radovao se. Napisao mu je opširno pismo-čestitku i podsjetio ga na sve one pape Ivane koji su imali prisne odnose s hrvatskim narodom.

Jesen je bila lijepa i topla. Od novoga Pape stigao je dar: prsten sa zelenim okom i polumjesecom koji se regulira prema veličini prsta.

,,Bog vodi!” ponavljao je Alojzije zadovoljan izborom pape. Svima je podijelio po košaricu jabuka. Bolovi su bili sve jači, noge otjecale, trombovi putovali tijelom, izlazili ponad koljena, a kamen je u mjehuru rastao u bolnim udarima, krv se dalje otakala. U tim mukama pisao je Alojzije stotine pisama, završavao svoje duhovne oporuke, bodrio klonule svećenike, obraćao se Majci Božjoj.

Kad su pali veliki snjegovi u siječnju 1960., napisao je u jednom pismu, koje se djelomično sačuvalo, župniku u Remetama i ovo:

“Još nije umrla ‘Fidelissima Advocata Croatiae’, Mati Božja. Mi smo doduše grešnici… sli… Ne vjerujem dakle da bi isključila iz broja djece i naš narod. Zato neka nikada ne prestanu odlaziti k njoj sinovi kćeri hrvatskog naroda! Neće se prevariti, kao što se nisu prevarili ni naši očevi i pradjedovi kroz trinaest vjekova, što smo ušli u zajednicu Crkve Božje…

U Krašiću, 15. siječnja 1960.”

Obje noge sada su ga ostavile. Sa štapom u ruci koračao bi teško po onih nekoliko kvadrata sobe, rijetko vani. Vani stražari koji ubojito zure, dobacuju, a on toliko slab da već ne može niz stepenice. Njegov šutljiv, asketski lik, blijedo visoko čelo, sve to izaziva. Ne govori on njima ništa, ali prkosne i bolne, sve kazuju. Ipak, bilo je stražara kojima je bilo neugodno.

U nedjelju 7. veljače uspio je odslužiti popodnevnu misu u crkvi. U ponedjeljak više nije ustao. U srijedu 10. veljače 1960. zatražio je od župnika da sasluša njegovu veliku ispovijed. Zatim je molio bolesničko pomazanje i papin blagoslov za umiruće. Stalno je gledao sliku Majke Božje iznad kreveta. Pozvani su da budu nazočni svi koji su tu, od prečasnoga Šimeckog, rođene sestre Josipe, župnika, … svi su klečali. Bolovi kao da su prestali, sam je na sebi učinio znak križa, odjednom se razvedrio i kao da mu je laknulo. Ali u podne smrt se približila velikim koracima i stala u podnožje kreveta. Odbio je jelo, za krunicu više nije imao snage. Zamolio je svijeću. Na molitvi krunice samo je odgovarao: “Sveta Marijo, Majko Božja.” Glas mu je bio sve tiši, disao je sve slabije. U dva sata su mu stavili svijeću u lijevu ruku. Rekao je samo usnicama: “Fiat voluntas Tua…” i to su bile posljednje riječi. U dva sata i petnaest minuta ispustio je dušu. Zapaljena svijeća još je cijeli sat gorjela u njegovoj zgrčenoj šaci. Ležao je s nekim čudesnim smiješkom na usnicama…

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Kardinalovo srce” Nevenke Nekić. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.