Egzorcizam je ne samo kompleksan već i vrlo opasan. Jednom sam, još kao iskušenik, bio na parohiji oca Rafaila Ogorodnikova na blagdanu svetoga Mitrofana Voronješkoga, zaštitnika njihove parohije. Na bdjenje je došlo nekoliko svećenika iz susjednih parohija. Među njima je bio i svećenik koji me posebno iznenadio. Kao prvo, imao je puna usta zlatnih zuba. A kao drugo, kada smo se spremali otići na počinak – svi u istoj sobi, netko na krevetu, netko na podu – on je, skinuvši svoju svećeničku mantiju, obukao posebnu bijelu mantiju za spavanje koju je bio donio sa sobom. Na moje zbunjeno pitanje svećenik je izjavio da ja kao dečko mogu spavati u gaćama i majici, ali da on kao svećenik mora odlaziti na počinak u mantiji. Što ako baš tu noć najednom nastupi drugi dolazak Isusa Krista? Kako će on, jerej Božji, dočekati Gospoda u gaćama? Tada me se veoma dojmila ta njegova vjera.

Još je bilo zanimljivije podrijetlo njegovih zlatnih zuba. Općenito je rijetkost vidjeti takvo što u svećenika. Hajde dobro – jedan ili dva zuba, ali on ih je imao puna usta… Sve u svemu, netko se nije mogao suzdržati pa ga je upitao otkuda mu tolika raskoš u ustima. Tada je taj svećenik sjeo na krevet u svojoj bijeloj mantiji i uz svjetiljku počeo okupljenima pričati svoju priču.

Prije nego što se zaredio, radio je kao regionalni rukovodilac kino operatera. Na toj visokoj dužnosti ugradio si je puna usta zlatnih zuba. To mu se sviđalo. No bez obzira na ono čime se bavio, bio je vrlo pobožan i živio je s majkom. Njih dvoje imali su i duhovnika, starca negdje na parohiji u belgorodskome kraju. Malo-pomalo došlo je vrijeme da mu starac da blagoslov za ređenje. Nakon godinu dana zaredili su ga i postavili za starješinu seoske crkve nedaleko od grada.

Tu je on odslužio deset godina. Sahranio majku. S vremena na vrijeme svraćao je k svojemu duhovniku i k starcima u pskovsko-pečerski manastir. Jednom su mu iz grada doveli opsjednutu djevojku. U početku svećenik nipošto nije pristajao moliti za istjerivanje zloduha tvrdeći da nije spreman na tako veliku stvar. Ali na koncu su djevojčina majka i ostala njezina rodbina nagovorili svećenika. Shvaćajući da je pred njim ozbiljna stvar svećenik je cijeli tjedan posvetio postu i molitvi i zatim, prvi put u životu, izvršio propisani obred. Djevojka je ozdravila. Svećenik se silno obradovao. I zbog djevojke i zbog sebe. Zbog djevojke, jer se dijete prestalo mučiti i patiti, a zbog sebe, jer je osjetio da nije samo običan svećenik!

Prošla su od toga dva tjedna i nakon ručka sjedne taj svećenik u naslonjač pored prozora i otvori novine da sazna novosti. Pročitavši zanimljiv članak spustio je novine i… ukočio se od straha. Točno ispred njega stajao je – on. Upravo onaj kojega je istjerao iz djevojke. Samo je stajao i pomno gledao svećenika ravno u oči.

Od toga jednog jedinog pogleda svećenik je, sav izvan sebe, iskočio kroz prozor i pojurio što ga noge nose, ne znajući ni sam kamo. Bio je on krupniji čovjek i nije bio neki športaš, ali uspio se pribrati tek nakon što je pretrčao nekoliko kilometara. Ne svraćajući kući zaputio se ravno u Pskov, posudio od prijatelja novac i otputovao svojemu starcu.

Za početak je starac propisno izgrdio svoje čedo zbog samovolje. Egzorcizmu se ne smije pristupati bez posebna blagoslova i molitava duhovnika. To je naš svećenik samouvjereno i lakoumno omalovažio. Isto kao što se ne smije poslije privremenih pobjeda, koje nam se daju ne zbog naših zasluga, već po milosti Božjoj i molitvama Crkve, opustiti, čitati novine, a osobito u dubini duše uznositi i tepati sebi zbog svojih neusporedivih duhovnih podviga. Starac ga je podsjetio na riječi svetoga Serafima Sarovskoga da bi đavao, kada bi mu to Bog dopustio, mogao iz mržnje u trenu uništiti svijet. Na kraju je starac upozorio svojega duhovnog sina da bude spreman za nove kušnje jer ta avantura neće završiti nakon tek jednoga susreta s neprijateljem ljudskoga roda. Đavao će sigurno naći vremena da se ljuto osveti samopouzdanu i duhovno još nejaku svećeniku koji je nepripremljen stupio u otvorenu borbu sa silama zla. Starac je obećao da će se moliti za njega i poslao ga kući.

Nije prošlo ni mjesec i pol i svećenik je već počeo zaboravljati ono što se dogodilo kadli mu jednom noću pokucaše na vrata. Svećenik je živio sam. Na pitanje tko je tako kasno i što treba, s druge strane vrata stigao je odgovor da su došli pozvati ga u susjedno selo da pričesti čovjeka na samrti. Svećenik je otvorio vrata, a na njega je odjednom nasrnulo nekoliko ljudi. Tukli su ga bez imalo milosti i ispitivali gdje drži novac. Svećenik im je pokazao sve osim mjesta gdje je čuvao ključeve od crkve. Uzevši što su mogli zlikovci su na kraju još kliještima iščupali svećeniku zlatne zube. Kada su ga parohijani našli, svećenik je bio jedva živ. Od boli u ustima nije mogao čak ni vikati, već je samo stenjao. Proveo je u bolnici nekoliko mjeseci, a kada su lopove našli i pozvali ga radi prepoznavanja, ugledavši ih nije se mogao suzdržati i zaplakao je kao dijete. Ali ne kaže se uzalud da vrijeme liječi sve rane. Svećenik se oporavio i opet je nastavio služiti u svojoj crkvi. A parohijani, zahvalni što nije htio reći gdje se čuvaju ključevi i tako junački zaštitio crkvu od oskvrnuća, skupili su mu novac za nove zube – i to opet zlatne. Ili je to stvar njihova ukusa ili se svećenik više nije mogao zamisliti bez zlatnih zuba.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Nesveti sveti i druge priče”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.