Bio je bolestan. Bio je otac Ante oduvijek bolestan, ovaj put teže. Srce sve slabije. I još, tome, nekakva lagana upala pluća. To mu se češće navraćalo. Svejedno je ustao u pet sati, skupa sa zajednicom. Posjetio je Isusa u samostanskoj kapelici koja je od njegove sobe udaljena tri-četiri metra. Poslije toga je opet ušao u sobu, legao na krevet onako napola sjedećki i pokrio se dekom. Teško je disao, vidjelo se da ima i temperaturu. Obavljao je jutarnje molitve, razmatranje.
U šest i pol sati imat će Svetu misu u 5 i 45 posve tiho pokuca neko na vrata.
– Hajde!
U sobu je ušao student medicine. Smiješio se. Bio je nervozan.

– Hvaljen Isus, oče Ante! Tiho sam kucnuo da me tko od ukućana ne opazi i ne otjera što smetam bolesnog čovjeka i to u ovaj sat. Znate da ne bih došao da me nije stislo. Danas imam jedan težak i važan, ispit. Želio bih se prije toga ispovjediti i pričestiti da osiguram sebi Božji blagoslov i da budem smiren.

Ispovijed je bila brzo gotova. Otac Ante je studenta blagoslovio i obećao mu je da će se za njega moliti, posebno za vrijeme svete Mise, da sretno položi ispit. Poslije toga se medicinar odšuljao jednako nečujno kao što se bio i došuljao.

Otac Ante je nastavio s razmatranjem, molitvom. Otišao je u kapelicu. U 6 i 15 u kapelici ga je čekala neka činovnica. Htjela se ispovjediti prije negoli ode u ured. Na dnu kapelice bila je ispovjedaonica i čulo se kako činovnica tiho jeca. Otac Ante ju je tješio. Osim njih dvoje sam je Bog zna o kakvim se sve životnim teškoćama radilo. Dugo joj je nešto tumačio.

Od ispovjedaonice se udaljila smirena. Umjesto u 6 i 15, misa je počela pola sata kasnije.

Pod konac mise u kapelicu su ušle četiri časne sestre. Otac Ante je morao skratiti inače svoju dugu zahvalu poslije sv. mise da časne sestre ne bi previše dugo čekale.

Ispovjedio je njih i još dvije-tri gospođe koje su međutim bile ušle u kapelicu. U osam i pol sati je ušao u sobu.

Časna sestra donijela mu je zajutrak i otišla.

Upravo je htio početi jesti kad mu časna sestra javi da pred vratima čeka neka majka s teško bolesnom, pomalo zakržljalom djevojčicom. Žuri se, idu u bolnicu. Majka želi da otac Ante blagoslovi curicu. Ušle su u sobu. Pater je neko vrijeme s njima razgovarao. Majku je hrabrio, davao joj naputke. Malu je blagoslivljao. Iz sobe, kroz zatvorena vrata, čule su se riječi formule iz Obrednika: “Gospodin Isus Krist bio kod tebe da te brani; bio u tebi te uzdrži; bio pred tobom da te vodi; bio iza tebe da te čuva; bio nad tobom da te blagoslovi.”

Majka je izašla smirena iz sobe, vodila je kćer za ruku.

Otac Ante je uzeo zajutrak. Kava je bila posve hladna. Kroz četvrt sata nije bilo nikoga. Otac Ante mogao je malo odahnuti u razgovoru s Gospodinom. Sjedio je na širokoj stolici koja je bila smještena uz podnožje kreveta. Imala je naslone za ruke. Noge, umotane u deku, uzdigao je na nisku klupicu. Uza nj s jedne strane jedna stolica s knjigama, s druge strane druga stolica za posjetioca. Netko je pokucao na vrata.

– Hajde!

Ušla je studentica filozofije i odmah briznula u plač.

– Nu, što je, Bog s tobom, kćerce, što toliko plačeš? Što ti je, što ti je?

Nije mogla govoriti. Gušio ju je plač. Blago se smiješeći otac Ante je govorio:

– Smiri se, smiri se, kćerce moja, Bog je otac, neće te ostaviti, pomoći će, pomoći, ne plači, ne plači! Što ti je?

Počela je govoriti. Jučer je primila pismo od oca iz Slavonije. U pismu joj piše da potraži namještenje. On joj za školovanje neće više poslati ni dinara. Pružila je ocu Anti pismo da ga pročita. Pružila mu je i majčino pismo. Ona joj javlja da joj se više ne usuđuje ništa poslati, doznat će otac, a ionako su gotovo pred rastavom braka.

Otac Ante pozvoni zvoncem koje je uvijek imao kod sebe. U sobu uđe momčić s porte.

– Reci ocu gvardijanu da dođe časak k meni.

Mali iziđe. I studentica ode na hodnik. Uđe otac gvardijan. Ponovno iziđe, ali se brzo vrati. Predao je ocu Anti deset tisuća dinara. Otac Ante te je novce predao studentici i studij će nastaviti i završiti normalno.

Otac Ante će se uz pomoć svojih dobročinitelja za sve brinuti. Studentica je plačući izlazila iz sobe. Nije smogla snage ni da rekne hvala. Ništa uopće nije rekla, samo je suznim očima pogledom punim zahvalnosti pozdravila oca Antu.

Tri su stranke već čekale na ispovijed oca Antića, ali su pustile u sobu svećenika koji je upravo došao. Još malo pa će deset sati. Svećenik je miran. Mrtvo miran. Da mu se tko malo pažljivije zagledao u lice, opazio bi da ga pritišće velika bol, duševna patnja. Jest, strašno je trpio. Činilo mu se mu se da će poludjeti.

– Oče Ante, pomozite!

– Što je, sinko?

– Zlo, oče, zlo.

Govorio je polako, tiho, otegnuto, zastajkujući. Pripovijedao je slučaj. Češće se prekidao kao da mu neki unutarnji grč nije dozvoljavao da govori. Završio je riječima:

– Oče Ante, pomozite mi. Neću izdržati. Ovo će me natjerati u ludilo. Jedino mi Bog može pomoći i draga Gospa. Vi ih udobrostivite. Siguran sam, ako se vi zauzmete, da će mi pomoći.

Otac Ante mu je ulijevao nadu, nastojao ga je razvedriti i obećao je da će se moliti. Svećenik je otišao.

Ušla je i jedna mlada djevojka. Sva je upravo sjala od sreće. Došla je oprostiti se od oca Ante i zahvaliti mu se. – Večeras ulazim u samostan.

– Nu, nu, kćeri moja, što je tako radosno? – govorio je otac Ante, i on radostan i veseo, nasmiješen.

– Ah, oče Ante, sva sam sretna. Ne mogu vam opisati kako sam sretna. Sve je uređeno. Večeras ulazim u samostan. Došla vam se zahvaliti što ste me doveli do ovog najradosnijeg trenutka u mom životu. Za sve što se ste mi učinili.

– Najprije, kćeri moja, zatvori vrata, tako… Nije to moja zasluga, nisam to ja izveo, kćeri moja, Bog je to učinio i Gospa. Njihovo je to djelo. Njima se zahvali. Bez njihove pomoći ne bi bilo ništa od svega toga. Gospodin Isus Krist bio kod tebe da te brani; bio u tebi da te uzdrži; bio pred tobom da te vodi – blagoslivljao je otac Ante uzdignutom desnicom i križajući.

Ovaj put se svaka riječ blagoslivljanja posve razgovijetno čula na hodniku, premda su vrata bila zatvorena. Zbog njezine velike radosti bio je i otac Ante radostan, pa se malo zaboravio, preglasno je molio.

– Oče Ante, tiše, na hodniku ima mnogo onih koji čekaju na red.

Otac Ante poslušno snizi glas. Djevojka je izišla iz sobe. Ušao je čovjek srednjih godina, otac petero djece.

Otac Ante ga je očekivao. Čovjek se zadržao u sobi nekih petnaest minuta i izišao s dva velika zamotka. Dar dobrih gospođa njegovoj djeci. U kuverti je nosio i novčanu pripomoć. To mu daje neki inženjer. Sve je to organizirao otac Ante.

Stranke su ulazile i izlazile. Na izlasku iz sobe oca Ante svima se na licu čitao duboki mir, duboka sabranost. A mnogi su ušli u sobu poprilično uznemireni, kao npr. djevojka koja je ušla pred pet minuta. A kako ne bi bila uznemirena! Pokušala je živjeti u samostanu, ali nije išlo. Izišla je. Da se vrati nazad na selo, nemoguće. A u gradu je neopskrbljena, bez namještenja.

Opet zvonce. Uđe momčić s porte. Malo poslije toga otac gvardijan. Opet kuverta s novcem, pripomoć. Otac Ante se s teškom mukom digao sa svoje stolice – naslonjača i sjeo za pisaći stol. Pisao je skoro četvrt sata. Zatvorio je prvo pismo i predao ga djevojci.

– Evo, kćeri moja, ništa se ne boj. Bog će pomoći. Ovo ćeš pismo odnijeti gospođi N.

Adresa je točno ispisana. To je dobra, pobožna udovica. Sama je. Kod nje ćeš stanovati dok ne nađeš namještenje.

– A ovo pismo – predao joj je i drugo pismo – odnijet ćeš na adresu koja je također na kuverti ispisana. To je kršćanska obitelj. Otac je vrlo utjecajan. On će se zauzeti da što prije dobiješ namještenje koje ti odgovara.

Stranke su ponovo ulazile i izlazile iz sobe oca Ante. Kad je zazvonilo podne, pred vratima na hodniku – nije bilo nikoga. Pola sata mogao je posvetiti molitvi.

U dvanaest i pol časna sestra donijela je ručak. U polovici ručka kucanje na vratima. Ušao je svećenik.

– Oprostite, oče Ante, što vas baš sad smetam. Prije nisam mogao, poslovi. A sad mi se žuri, moram prispjeti na vlak.

– Dođi, sinko, dođi, ti si putnik i imaš pravo doći u svako doba.

Zadržao se pet-šest minuta i izišao. Ocu Anti, onako bolesnom, nužno je trebalo poslije ručka malo odmora. Obično bi prospavao jedan sat, između 2 i 3 popodne, ukoliko ga posjetitelji ne bi smetali.

Desetak minuta prije 2 sata. Po drvenim stepenicama koje su služile kao neki pomoćni uspon prema visokom prizemlju, gdje je stanovao otac Ante, oprezno su se uspinjala dva bogoslova s Kaptola. Tiho su razgovarali i prigušeno se smijali:

– Otac gvardijan ne zna da je nama poznat ovaj “ulaz”.

– Sjećaš li se, pred dva mjeseca nas je poslao natrag. Rekao je: “Dajte mu malo mira barem od 2 do 3 popodne.” Imao je pravo što nas je otjerao, ali što ćemo, kad mi u drugo vrijeme ne možemo doći. A otac Ante je sama dobrota. Uvijek nas primi sa smiješkom na licu.

– Pazi, oprezno se uspinji, zar ne čuješ kako škripe stepenice. Čut će nas otac gvardijan.

Sretno su stigli do sobe oca Antića. Posve tihi – kuc, kuc.

– Odmah. Malo počekajte – čuo se patrov glas. Upravo je htio na krevet da se malo odmori. Iznova poravna krevet. Otvori vrata.

– Ah, oče Ante, oprostite što dolazimo u ovo doba. Znamo da se slabo osjećate i da biste se sad željeli malo odmoriti, nama je nemoguće doći u drugo vrijeme.

– Dođite, djeco, dođite, znam ja to.

Pola sata duhovnog razgovora, naputaka, savjeta. U 2 i pol su otišli. Otac Ante malo se zamisli. Neće se odmarati. Ode u kapelicu. Obavljao je križni put. Obećao je onome svećeniku koji se našao u teškoj nevolji, koji je bio kod njega u 10 sati, da će se za njega moliti. Išao je od postaje do postaje križnog puta onako iscrpljen, umoran, bolestan, pognut. Dugo je trajao taj križni put.

– Isuse moj, pomozi mu, dragi Isuse, pomozi mu. Isuse moj, uzimam na se njegov križ, uzimam na se pokoru, kazne – molio se potiho otac Ante, koračajući između pojedinih postaja. Bio je sama ljubav prema bližnjima. Žrtva za bližnjega.

Obično se kaže da danas nema prave ljubavi prema bližnjemu. Nije istina. Ima. Evo oca Ante. Živi u velegradu.

Prozor njegove sobe gleda na tvornicu akumulatora “Munja”. Udaljena je svega petnaest-dvadeset metara od samostana. Uz tu se tvornicu prislonila “Neva”, tvornica higijensko-kozmetičkih proizvoda. Nešto dalje, s južne strane, velike tvornice “Katran”, “Chromos”, tvornica papira, itd.

Sa sjeverne strane, u susjednoj ulici “Elka”, tvornica električnih kabela, onda “Gorica”, tvornica emajliranog posuđa, “Sila”, ljevaonica željeza. U blizini su i druge tvornice. I u tom ambijentu hladnih tvorničkih zidova i strojeva, kojma je glavni cilj što veći prihod, tu postoji jedno ljudsko srce koje osjeća i živi isključivo za bližnjega. Srce oca Ante.

Njegov bismo život mogli ukratko opisati riječima: “Treptaji srca među tvornicama.”

Pošto je završio križni put, uzeo je u ruke brevijar. Došle su na red razne molitve. Točno u 4 sata, valjda je tako ugovoreno, kucanje na vratima. U sobu su ušli mladić i djevojka, zaručnik i zaručnica.

– Hvaljen Isus, oče Ante, je li konačno gotovo?

– Jest, djeco, hvala Bogu! Ima još dobrih ljudi.

Poslije desetomjesečnog traganja otac Antić im je uspio naći stan, sobu s kuhinjom. Sad će se moći vjenčati. Zaručnici su se pogledali. Oči su im se sjale od sreće. Onaj čas im se činilo da na svijetu više nema za njih nikakvog problema. Uputili su se k ocu Anti da mu poljube ruke, ali im on nije dopustio.

– Bogu hvala, djeco moja!

– Oče Ante, hoćete li nas vi vjenčati?

– Ja sam bolestan, ne mogu u crkvu, a da vas vjenčam tu u kapelici, ne bi bilo dovoljno svečano. Bolje da vas vjenča vaš župnik.

Ispovjedili su se kod oca Antića i otišli. Časna sestra mu je donijela crnu kavu. Nije on to nikad prije pio, sada u bolesti pije, tako je naredio liječnik.

U 5 sati su pred vratima ljudi čekali u redu za ispovijed, savjete, utjehu, pripomoć. Osmero, devetero. Ispovijedao je, savjetovao, tješio, pomagao na sve moguće načine. Pokoji nehotimični trzaj na licu otkrio bi pažljivijem promatraču da je pater iscrpljen, umoran, da se jedva drži uspravno na svojoj drvenoj fotelji.

Svoje je patnje nastojao sakriti. Prema penitentima uvijek susretljiv, uslužan, srdačan, živahan u razgovoru. Sa žalosnima se žalostio, sudjelovao u njihovoj boli, pun razumijevanja nastojao im je svim raspoloživim sredstvima pomoći, razvedriti ih. S radosnima bio je on sam radostan.

U šest i pol sati ušao je ponovno u njegovu sobu onaj svećenik na kojega se spustilo teško trpljenje, za kojega je otac Ante obavio križni put. Ušao je smireno. Na licu mu je podrhtavao jedva vidljiv radosni smiješak.

– Oče Ante!

– Što je, sinko. Vidim da mi bolje izgledaš nego jutros u 10 sati. Radosniji si.

– Oče Ante, jeste li se molili za mene?

– Jesam, sinko, obavio sam za tebe križni put.

– Kada?

– Popodne.

– U koliko sati, po prilici?

– A bit će oko 2 i pol sata.

– Oko 2 i pol? — reče svećenik otežući i razrogači oči od čuđenja. Nasmiješi se. I nastavi: “Pa u 2 i pol sata ona se stvar riješila … Hvala vam, oče Ante. Spasili ste me! Bog vas blagoslovio, nikada vam to neću zaboraviti. Bog je uslišio vašu molitvu. Inače, mislim, da bih poludio od unutarnje boli, ne bih mogao izdržati.

– Ah, ah, pusti, sinko, nisam tu ja ništa učinio. Bog je pomogao i Gospa.

Otac Antić je govorio, ali ga je svećenik prekidao i konačno prekinuo. Zahvaljivao je ocu na molitvi. Nije se pravo mogao snaći. Nije vjerovao svojim očima i ušima da se ona stvar onako brzo i sretno riješila. I to konačno.

– I tako brzo… i tako brzo onako teška stvar, ah, oče Ante… Bog vas blagoslovio i vratio vam stostruko.

I otac Ante bio je sretan. Kad je svećenik otišao, približio je usnama raspelo, koje je uvijek držao uza se ili u ruci, i poljubio ga:

– Hvala ti, Isuse!

U 7 sati večera. Fra Ante je tek počeo jesti.

– Kuc, kuc!

– Tko je?

– Marija, oče Ante, donijela je stvari, novac – čuo se glas časne sestre koja ga je dvorila.

– Uđite!

Dobra gospođa vadila je iz poveće torbe razne komade odjeće i slagala na stolici. Sve je to već nošeno, ali je u vrlo dobrom stanju. Neki su komadi izgledali kao posve novi. I kuvertu s novcem uručila je patru. Sve će to već sutra podijeliti potrebnima.

– Nu, nu, koliko toga ima, Bog vam platio! Hvala, hvala! – opetovao je otac Ante sa zahvalnim smiješkom. Otišli su. Poslije večere dolazili su ocu Anti domaći, ukućani, na ispovijed. I sam se ispovjedio. Ispovijedao se svaki dan. Nešto prije osam i pol sati ušao je u sobu otac gvardijan:

– Što je to, danas bilo, oče Ante? Čitav dan ste primali stranke, ispovijedali. Čini mi se da se ni poslije ručka niste odmarali. A liječnik vam je naredio da pazite na zdravlje, da ne primate stranke.

– Ah – govorio je otac Ante smijući se blago, ali živahno – a što ću ja, što sam mogao kad su neprestano dolazili. Nisam ih mogao potjerati.

– Pa mogli ste ih nekako odbiti.

– Potjerati ih nisam mogao kad su već bili došli. Vi ste ih vidjeli prije mene, tamo na hodniku. Kad ih niste vi potjerali, kako da ih ja potjeram?

Otac gvardijan se nasmijao. Nije znao što bi odgovorio, pa nije ništa ni odgovorio. Smiješio se i šutio. Činilo mu se daje to najpametnije. U sebi je promislio: “Sveci imaju svoje zakone, još točnije, ljubav ima svoje zakone.”

Otac gvardijan je otišao. Otac Ante je napokon ostao u sobi sam. Sa svojim Bogom. Nitko ga više nije smetao. U osam i pol sati počeo je s večernjim molitvama i razmatranjima. Tko bi znao što je sve molio. U svakom slučaju taj će razgovor s Gospodinom trajati do 10 sati.

U 10 sati je legao. Alije lampa na noćnom ormariću svijetlila je sve negdje tamo do 11 sati. Je li i poslije toga produžio s molitvom, ne znamo.

Tako je otac Antić proveo jedan dan. A drugi su njegovi zagrebački dani bili tome slični. I to je trajalo godinama. Treptaji srca usmjereni prema Bogu i bližnjemu… i bližnjemu.

“Tko ljubi bližnjeg ispunio je zakon.”

Treptaji srca među tvornicama…

(Ante Katalinić: “Dobri otac Antić – treptaji srca među tvornicama”)

Izvor teksta: Otacanteantic.com