Leah Libresco Sargeant mlada je intelektualka i kolumnistica portala First Things, koja je s čitateljima podijelila svoje proživljavanje spontanog pobačaja na Uskrs i utjehe koju je primila od drugih majki koje su s njom podijelile svoja iskustva gubitka.

Njezina priča kreće od Uskrsa koji je prethodio tome, Uskrsa na koji su se njezin suprug i ona zaručili. Zapravo, kreće od Velike subote na koju su razgovarali o zarukama kada se Leah zapitala nije li Velika subota najbolji dan za zaruke s obzirom na to da, kako je rekla „većinu svog života provodimo u Velikoj suboti, nadajući se da ćemo biti u potpunome jedinstvu s Kristom, ali iskušavani strahom da on neće biti onaj koji je obećao da će biti“.

Godinu dana nakon toga, Leah je bila u braku i u šestom tjednu trudnoće sa svojim prvim djetetom. Trudnoće koja se zakomplicirala budući da je prethodnih tjedan i pol imala krvarenja te morala često posjećivati liječnika radi ultrazvuka i pregleda krvi. Njezine misli bile su tada samo s njezinim djetetom.

Na Lazarovu subotu[1]: „Bože koji si pozvao Lazara iz grobnice, pozovi naše dijete i pomozi našoj bebi da preživi!“

Veliki petak: „Bože, koji si smrću porazio smrt, daj da naše dijete nastavi rasti.“

Ipak, na Uskrs joj se krvarenje pogoršalo, da bi ju kada je posjetila bolnicu liječnik obavijestio kako se dogodilo ono „čega su se svi pribojavali da će se dogoditi“.

Leah se smjesta zaputila u župnu crkvu kako bi sa suprugom plakala zbog svog gubitka. Tamo im je pristupio župljanin koji im je bez puno pitanja velikodušno ponudio pomoć kako bi olakšao njihovu bol, te ih u narednim tjednima pratio i upoznao s ljudima koji bi im mogli pomoći.

Budući da je dijete naglo izgubila u ranoj fazi trudnoće, nije bilo tijela koje je mogla pokopati u grob, stoga je svoje tijelo shvaćala kao jedinu grobnicu koju može posjećivati, otuda i njezina daljnja povezanost s neprekidnom Velikom subotom.

U početku trudnoće nije bilo puno prijatelja kojima je rekla za novost, ali kada se stanje pogoršalo proširila je vijest kako bi se što više ljudi molilo za nju. Nakon što je došlo do tragedije, pristupile su joj majke koje su joj povjerile iskustva svojih gubitaka.

One su joj ponudile svoju bol kao utjehu njezinim vlastitim bolima. U njima je pronašla odgovor na molbu iz molitve Dušo Kristova, koja kaže: „Među rane svoje sakrij me.“

„Te druge majke bile su Krist za mene“, prisjeća se Leah, primijenivši na njih usporedbu s raspetim i uskrslim Kristom; rekla je da su to žene „koje su nosile nezamislive rane, koje su unatoč tome hodale, govorile, jele i voljele mene“.

Pavao nas, podsjeća Leah, upozorava da „nada koju vidimo nije nada“. Zato smatra da utjehu koju je dobila ne može pripisati daru nade, nego daru vjere. Vjere koju je Toma dobio kada je dotaknuo rane svojeg Učitelja, baš kao što je ona dobila vjeru kada je dotaknula rane majki koje su s njome podijelile svoju bol.

Ivo Džeba | Bitno.net

[1] Subota uoči Velikog tjedna