Teoretičari komunikacije mogli bi reći da on u jednoličnu krutu sredinu iznenada unosi puno toga različitoga što onda doista uzrokuje stvarne promjene. Posebno je važno da samouvjereno i bez ikakva problema premošćuje udaljenost do drugih osoba, ali uvijek tako da ne povrijedi te osobe. Pritom zrači posve prirodnu, zaraznu toplinu. Koja je tajna “fenomena Burkhard”? Gledajući trijezno, sve se to temelji na posebnoj sposobnosti: Burkhard je invalidan, kako se to obično kaže. I to teško mentalno hendikepiran. Ne može oblikovati gramatički ispravnu rečenicu, ali ga to ne priječi da puno govori. I svi ga razumiju.

Na ovomu mjestu mora se predusresti nesporazum. Ne idem za tim da se ovdje blagonaklono pohvali invalida u skladu s onim: “Gledaj što sve oni mogu!” Kada hendikepirani rade gluposti ili čine što ne treba, onda je to besmisleno i beskorisno. Ono što sa svom ozbiljnošću tvrdim o Burkhardu jest to da je njegov invaliditet sposobnost.

Ne samo invaliditet. Burkhard je osoba izrazite ljudske topline. Zbog svojih ograničenja on tu toplinu ne zatvara niti nervozno potiskuje u sebi. Burkhard nije neobziran, nego neposredan. Pripada skupini pod nazivom Brücke-Krücke (Most-štaka) u Bonnu. Riječ je o skupini mladih osoba, s invaliditetom i bez invaliditeta, u kojoj nema stručnih njegovatelja. U toj grupi Burkhard ima središnje mjesto. On osigurava mnogobrojne vanjske susrete, a budući da prilično lako pristupa mnogim osobama, pravi je talent za zabavu.

Prigodom obilaska jednoga grada, dok je skupina ulazila na prostrani trg, uz rub je bio parkiran policijski auto u kojemu su sjedila dvojica policajaca vrlo smrknutih lica. Sparan dan, ugrijan auto, policijsko patroliranje dosadnoga mjesta. Nitko ne primjećuje da se Burkhard zaputio prema policijskome vozilu. Kada su to opazili, bilo je već prekasno. Burkhard se približava veselo raspoložen i hitrim korakom vozilu čuvara reda. Njihova su se lica još više smrkla.

Nakon trenutne zbunjenosti policajci zauzimaju služben stav, koliko je to u autu bilo moguće. Burkhard se drugarski naslanja na auto, što pojačava uzrujanost policajaca, a izraz njihova lica pomalo postaje prijeteći. No prije nego što su zaustili, Burkhard započinje razgovor glasnim uzvikom: “Uvijek na zadatku!” Pritom, suosjećajna i sažalna lica, motri službeno lice policijskoga službenika koji se sada nalazi svega deset centimetara pred njim. Iznenađen, policajac ostaje skamenjena lica. Nije očekivao takvo što. Još odlučnije Burkhard ponavlja: “Uvijek na zadatku!” U njegovoj se tužaljci zrcali stenjanje cijeloga ljudskog roda pod teretom rada još od protjerivanja iz raja. Pogled policajca odražava nevjericu. Krišom pogleda kolegu. Ni on ne zna što bi trebalo poduzeti. U međuvremenu zastaju neki prolaznici. Policajac je shvatio da se ne treba bojati da bi nepoznati mogao napasti. No možda se radi o još goremu slučaju, moguće da je ovaj čovjek luckast te sada izvrgava ruglu državnu vlast. Prije nego što se donese odluka da se nešto poduzme, Burkhard nastavlja dotada pomalo jednostran razgovor s jednako naglašenim prodornim pitanjem: “Zašto raditi? Zašto?” Širokim osmijehom, ali sasvim ozbiljno pitajući, Burkhard sada gleda odozgo policijski automobil.

Zaustavilo se još osoba. Tu se očito ima što vidjeti. Službenik, kojemu Burkhard upravlja širok osmijeh, shvaća da mora nešto reći. Zamuckuje o novcu kojim se može nešto kupiti i tako dalje. Uto se razgovor razmahuje. I s obzirom na kupnju Burkhard spontano postavlja pitanje “zašto”. Policajac postaje opušteniji budući da Burkhard nastavlja jednakom ljubaznošću koja razoružava i kojom dolazi do vrhunca. Razvija se razgovor o smislu novca u sebi, o visokim cijenama i o službenikovoj gladnoj djeci. U međuvremenu Burkhard češće ponavlja suosjećajnu primjedbu “Uvijek na zadatku!” koja dovodi gotovo do kolegijalna odnosa i iznenađujuće otvorenosti državnoga službenika koji progovara o svojemu zadovoljstvu s poslom općenito i o preopterećenosti današnjega dana. U međuvremenu mnoštvo je okružilo policijski auto. Publika je oduševljena. Naposljetku Burkhard uzvikuje s posebnim pokretom i vrlo nasmijana lica: “Policija, policija, uhitite sve!” Opće oduševljenje, pljesak, Burkhard uživa u svojemu nastupu! No sada članovi grupe pozivaju da se krene dalje. Svima je žao. Veoma srdačan oproštaj od policajaca koji ostaju na svojemu mjestu znatno veselijega lica nego prije.

Takvo što može izvesti jedino Burkhard. Nitko se nije zaustavio da bi poklonio malo pozornosti “ubogoj osobi s invaliditetom”. Dapače, svi su se ugodno zabavili. Sigurno ne na uštrb Burkharda, nego na njegov poticaj. Doista šaljiva osoba s invaliditetom i s talentom za komiku ima jednako pravo na srdačan smijeh publike kao i osoba bez invaliditeta sa sličnim sposobnostima.

Iste večeri skupina je išla na operu. Kada je predstava započela, Burkhard je tiho komentirao ukratko prikazane prizore čime je izazvao lagano ušutkivanje okolnih ljubitelja opere. Skupina je bila pomalo zabrinuta. Vrhunac je nastupio kada se Burkhard u mraku prokrao na pozornicu i usred lijepe operne zgrade povikao: “Policija, policija, uhitite sve!” Članovima grupe sledila se krv u žilama. Nakon nekoliko trenutaka iznenađenja publika je shvatila što se neobična događa, jako se zabavljala i smjesta promijenila svoje držanje potičući Burkharda na daljnje komentare što su članovi skupine, s velikom mukom, uspjeli spriječiti. Za vrijeme stanke moglo se vidjeti Burkharda kako sav razdragan prilazi članu grupe i pun oduševljenja uzviknu: “Vooooolim operu!” On je u stvari glazbeno nadaren. Za vrijeme jedne operete sjedio je u loži tik do pozornice, gdje ga se moglo vidjeti iz cijeloga gledališta. Od tamo je počeo preciznim, širokim pokretima dirigirati vedru operetu. Publika je to zamijetila i jako se zabavljala. Orkestru je pak upalo u oči da je pozornost skrenuta s pozornice te su zapazili dvije snažne ruke koje su davale takt. Kada je to primijetio i dirigent, prekrižio je ruke i za sve daljnje upute pokazao na ložu do pozornice. Na svu sreću da dirigenti opereta obično imaju smisao za humor.

No čak i u posve ozbiljnim situacijama Burkhardova invalidnost može značiti sposobnost. Kada je skupina s gostima iz Izraela posjetila koncentracijski logor Bergen-Belsen i pošto su čuli o zločinima nad Židovima i osobama s invaliditetom, bili su jako potreseni. Još je veća potresenost bila među židovskim gostima i invalidnim članovima skupine budući da su se osjećali posebno povezani sa žrtvama. Iznenada je nastala jaka emocionalna povezanost između židovskih gostiju i invalidnih članova grupe tako da su se članovi bez invaliditeta osjećali pomalo isključeni. Odlučujući udio na međunarodnome susretu mladih s Izraelcima je imao, ponovno, Burkhard. Nakon što su gosti iz Izraela otputovali, nisu zapamtili gotovo nijednu njemačku riječ – ali su zato upamtili gotovo sve Burkhardove poštapalice. A na uzletištu su se oprostili na vrlo vedar i srdačan način uzvikom: “Policija, policija, uhitite sve!”

Burkhard je čudo užitka življenja. Sigurno je sretan slučaj, ali ne i jedini. Osobe s invaliditetom osebujnije su i intenzivnije nego prosječni ljudi. To ima veze s činjenicom da osobe s invaliditetom ne mogu buljiti na drugu stranu odvraćajući pogled od tjelesno ili duševno ograničenih osoba i stoga ne podliježu opasnosti da potrate život u bezličnim i iluzornim budalaštinima. Oni osjećaju svoje granice i bìlo života koje udara u svakomu trenutku do tih granica. Uostalom, svaka osoba ima određene granice. Vidi lošije od orla, čuje slabije od psa i ima grublje osjetilo mirisa od leptira. Čovjeka su čak nazvali osobom s nedostatcima. No općenito se čini da se ne primjećuju granice i žive u lažnu uvjerenju o nepreglednim mogućnostima. Na taj se način gubi iz vida stvarnost. U bezgraničnoj naivnosti veseli se razdragano vrijedni Famulus: “Koliko smo samo otišli naprijed u posljednje vrijeme!” – “Da, sve do zvijezda!” ruga mu se Faust.

Veća osebujnost i intenzivnost mladih s tjelesnim i duševnim invaliditetom to je, prije svega, ono što izaziva mlade bez invaliditeta u skupini Brücke-Krücke da dožive druženje s osobama s invaliditetom kao obogaćenje. Nitko od njih nema sindrom skučena pomaganja koje u sebi ne donosi radost ni užitak. Vjerojatno nisu ni svjesni da pritom uče kako biti ljudskiji. No nitko od njih u svojemu budućem životu ne će prezirati osobe zbog toga što odudaraju od uobičajena ili postižu slabije rezultate. Nitko ne će zanijekati da invaliditet člana obitelji može biti teret za obitelj. U isto vrijeme može se opet ustvrditi da upravo osobe s invaliditetom predstavljaju središnju točku živosti obitelji i središte brige koja je, po filozofu Martinu Heideggeru, svojstvo koje čovjeka čini ljudskim bićem.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Manfreda Lütza “Užitak života”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.