Ljudi doživljavaju smrt kao prijetnju, kao izazov. Kao mladiću liječnici su mi dijagnosticirali ciste na plućima i tada sam prvi put doživio strah od smrti. Bila je to tjeskoba, nešto tajnovito, suočavanje s krajem, a bio sam tako mlad. To su dva racionalno toliko udaljena vida, mladost i smrt, iskusio sam ih i to me je iskustvo silno smutilo. Gledao sam mamu, shrvan sam je zagrlio i rekao: „Mama, što mi se događa? Hoću li umrijeti?“ Bilo je to vrlo teško razdoblje.

Bojati se smrti znači bojati se potpuna uništenja: jedino onaj tko vjeruje u onostranost može se nadati. Kada o smrti razgovaram s ateistima ili onima koji se takvima nazivaju, kopajući malo dublje u njihov ateizam otkrivam kako je kod mnogih od njih učestalo pozivanje na onostranost, na energiju, neki je tako zovu, koja nas sve zajedno obuhvaća.

Sjećam se jednoga gospodina do kojega sam držao zbog nekih njegovih izjava. Naplaćivao je struju i plin, to je radio od vrata do vrata, posao kojega više nema. Jednoga dana u razgovoru o smrti reče mi: „Ja se ne bojim smrti kada dođe, bojim se gledati je kako dolazi…“ Zbog toga želim istaknuti kako je bez smisla za humor vrlo teško biti sretan; treba biti u stanju sebe ne uzimati previše ozbiljno.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Bog je mlad”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na poveznici ovdje.