Prije tridesetak i više godina brojne su obitelji, očevi i majke dolazili ocu Anti Antiću s teretom života, braka, siromaštva i bolesti da ih on utješi, da im pomogne, da ih uputi k sreći i radosti života.

Tako mu je došla jedna obitelj, ugledna, veoma dobrostojeća i kulturna, ali žalosna zbog kćeri za koju nigdje nije bilo ni pomoći ni lijeka.

Nakon što su roditelji, iako poznati liječnici, širom Europe za kćer tražili pomoć i ozdravljenje koje nisu našli, netko ih je uputio da pomoć potraže po molitvi oca Antića. Došavši k njemu – a čovjek Božji znao je čitati duše i ljudske savjesti – otac Ante odmah ih je upozorio na izvor njihove boli i velikog križa koji nose u svome braku. Rekao im je: “Vratite se kući i sutra dođite ponovno k meni. Pripremite se na svetu ispovijed i ispovjedite se iskreno. I kćer sa sobom dovedite, a ja ću potom služiti svetu misu za ozdravljenje i sreću vašeg braka.”

Što znače te riječi, “povratite se na svetu ispovijed i slušat ćete svetu misu”, nego ponovno povjerovati u Boga. Antić je upozorio da se obitelj, čovjek osobno treba povratiti k vjeri i povjerenju u Boga, k obraćenju po svetoj ispovijedi, k izgubljenom duhovnom životu da bi Bog pružio svoju milost, pomoć i ljubav kako bi ozdravila ta obitelj, njihova kći kojoj medicinska znanost nije mogla pomoći.

I došli su idući dan u kapelu gdje je sluga Božji često molio i ispovijedao brojne stotine i tisuća svojih penitenata. Bila je to, priznali su roditelji, njihova prva i divna ispovijed nakon vjenčanja, pravo obraćenje, potpuno povjerenje u Boga… A poslije svete mise i svete pričesti, slijedila je nad njihovom kćeri Antićeva uslišana molitva; pravo i potpuno ozdravljenje obnovljenog života kćeri, ponovna sreća u braku.

(dio propovijedi koji je 3. ožujka 1994. održao tadašnji vicepostulator fra Vladimir Tadić)

Izvor: sluga Božji fra Ante Antić