Stanislas je dvanaestogodišnji dječak kojega je 27 . veljače 2017. u Parizu udario automobil brzinom od 70 km/h (što odgovara padu s četvrtoga kata). S teškom ozljedom glave (i velikom ranom na natkoljenici), bez svijesti je dopremljen u bolnicu Necker. Bio je u dubokoj komi (jednoj od 5 % najtežih). Pregledi otkrivaju iznimno ozbiljan hematom s nutarnje strane lubanje koji zahtijeva hitnu kiruršku intervenciju. Magnetska rezonancija, nažalost, otkriva i duboka, difuzna oštećenja na moždanome deblu koje upravlja vitalnim funkcijama. Njegove šanse za preživljavanje ograničene su, sićušne…

Možete zamisliti patnju i brigu roditelja ovoga djeteta koji pozivaju sve svoje poznanike da se mole za njega.

Veliki elan molitve i ljubavi odmah je okružio Stanislasovu obitelj i prelio se izvan pariške regije na nacionalnu, pa i međunarodnu razinu. Bilo je to u vrijeme korizme.

Slučajno sam i ja čuo za ovu molitvenu inicijativu; o tome me obavijestila jedna od mojih unuka, voditeljica Stanislasovih skauta.

Dana 9. ožujka, dok je Stanislas još uvijek bio na intenzivnoj njezi, na iznenađenje liječnika, više mu nije trebao respirator. Unatoč svemu, 16. ožujka održava se medicinski konzilij koji treba donijeti odluku o nastavku reanimacije.

Stanislasovi su roditelji liječnicima rekli da život njihova djeteta ne pripada njima i da nisu skloni prekomjernome inzistiranju na terapijama, no objašnjavaju isto tako da postoji crvena linija koju neće prijeći.

Mali signal pojavljuje se 19. ožujka, na blagdan svetoga Josipa: Stanislasov otac dvaput zapucketa prstima pred dječakovim očima kako bi izazvao treptaj vjeđa, a Stanislas reagira pucketanjem prstiju!

A dana 26. travnja, nakon tko zna koje devetnice po redu, Stanislas šapne majci „mama”. To je veliko iznenađenje jer je bilo rečeno da neće izaći iz vegetativnoga stanja, u kojemu pacijent nije pri svijesti. Stanislas je pobijedio prognozu! Magnetska rezonancija obavljena u lipnju na veliko iznenađenje kirurga pokazuje da više nema vidljivih oštećenja.

Otada pa nadalje Stanislas postupno opet počinje govoriti, u nedjelju se vraća kući, a na Duhove svojim roditeljima prepričava što je doživio. Mi znamo da je to ITS (iskustvo tik do smrti), ali on u svojim godinama o tome ne zna ništa.

I evo nekoliko upečatljivih činjenica:

– U trenutku nesreće imao je iskustvo izlaska iz tijela. Vidio je ljude na zemlji kako užurbano nešto rade oko njegova tijela: izgledali su poput sjena, dok je on bio u svjetlu.

– U tome trenutku Isus mu je došao ususret, okupan svjetlošću, s istim ranama kao i on, na glavi i na bedru. Stanislas ga je htio poljubiti, ali Isus ga je u tome spriječio rekavši mu: „Neću te uzeti u zagrljaj, vratit ćeš se na zemlju, nije tvoje vrijeme, tvoj čas još nije došao.”

– Vidio je svoju prabaku koja je umrla s 96 godina, kada je on imao pet godina. Upitali su ga kako ju je prepoznao. “Imala je lice starice”, rekao je, “ali bila je toliko ozarena svjetlošću da je izgledala mlada.”

– Vidio je i preminulog ujaka svećenika i ime njegovih roditelja upisano na nebesima.

– Kaže da je vidio i pakao, u obliku “naoružanih ljudi koji nisu voljeli jedni druge, ali su voljeli svoje oružje”.

Iznad svega izražava golemu sreću u najčišćemu obliku, opipljivu, gotovo materijalnu, tako snažnu, tako upečatljivu.

Sve do Duhova na pitanja je kratko odgovarao samo s da ili ne, ali ovo je sve ispričao u jednom dahu, u 45 minuta, priznajući roditeljima: „Sretan sam što sam se vratio, ali najradije bih bio ostao tamo!”

Stanislas je opet prohodao, od kolica došao je do hodalice. Još uvijek ima nekoliko rupa u sjećanju, ali opet ide u školu.

Tijekom jedne molitvene večeri za bolesnike 21. lipnja 2018. u pariškoj crkvi Saint-Nicolas-des-Champs Stanislasov otac Benoit dao je dirljivo svjedočanstvo koje mi je ljubazno prenio župni vikar, otac Thirrey Avalle.

Naravno, najprije je ispričao ono što sam upravo prenio. Zatim je istaknuo da je tijekom molitvene večeri 16. ožujka bila izrečena jedna „riječ spoznaje“ o tome da su se neki ljudi došli moliti za teško ozlijeđeno dijete koje se nalazi u komi, da je dijete tijekom te kome imalo duhovno iskustvo i da mu roditelji koji imaju veliku vjeru trebaju vjerovati.

Izjavio je i kako je zaista čudo što je Stanislas ozdravio. To čudo potvrđuje Stanislasovo srce koje se nakon ovoga nevjerojatnog duhovnog iskustva tako snažno usmjerilo na Boga. Potvrđuje ga i molitvena inicijativa u njegovoj obitelji i šire koja je nastala zbog te nesreće, ali i obraćenja, krštenja i prve pričesti koji su uslijedili kao i sakrament potvrde koji je u pripremi.

Stanislasov otac zaključuje:

,,Htio bih završiti trima točkama:

1. Sreća koja nam je obećana u raju sreća je u svome najčišćem obliku, snažna, nefiktivna, neeterična…

2. Čudo nije za druge. To je dar koji je teško nositi jer nas obvezuje i suočava s našom nedostojnošću; ono je tu radi našega obraćenja.

3. Kada me Stanislas pita: Tata, vjeruješ li u ono što sam doživio s one strane?”, ja mu odgovorim: “To nije neophodno za moju vjeru, ali vjerujem u ono što si vidio!'”

I završava citirajući svetoga Ivana od Križa, koji je rekao: „Tražimo Boga utjehe, a ne Božje utjehe.”

Mislim da se tome nema više što dodati…

Gornji tekst je izvadak iz knjige Patricka Theilliera “Život nakon života”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.