NESVETI SVETI

Dementna punica maršala Žukova i čudesna posljednja ispovijed

Nije bilo moguće jasno utvrditi želi li se Klaudija Evgenjevna ispovjediti i pričestiti i želi li uopće u svojoj sobi vidjeti svećenika. Marija Georgijevna obratila se za pomoć znancima svećenicima, no oni su samo širili ruke u nedoumici jer se nisu usuđivali pričestiti staricu ne znajući vjeruje li ona uopće u Boga (naime, Klaudija Evgenjevna cijeloga je života bila članica Komunističke partije i ateistkinja)

Foto: TeiTo

Parohijanka našega manastira, Marija Georgijevna Žukova, kći poznatoga maršala Georgija Konstantinoviča Žukova, jednom mi je žalosno ispričala da se njezina baka s majčine strane, Klaudija Evgenjevna, koja je napunila osamdeset devet godina, nije pričestila još od ranoga djetinjstva. Nevolja je bila i u tome što je Klaudija Evgenjevna već nekoliko godina bila dementna. Bilo je trenutaka kada nije mogla prepoznati ni voljenu unuku pa bi, ugledavši Mariju Georgijevnu, potpuno mirno znala upitati: „Tko ste vi? A gdje je moja unuka? Gdje je Maša?“ Marija Georgijevna briznula bi u plač, ali liječnici su rekli da tome nema pomoći. Zbog toga nije bilo moguće jasno utvrditi želi li se Klaudija Evgenjevna ispovjediti i pričestiti i želi li uopće u svojoj sobi vidjeti svećenika. Marija Georgijevna obratila se za pomoć znancima svećenicima, no oni su samo širili ruke u nedoumici jer se nisu usuđivali pričestiti staricu ne znajući vjeruje li ona uopće u Boga (naime, Klaudija Evgenjevna cijeloga je života bila članica Komunističke partije i ateistkinja). Marija Georgijevna i ja dugo smo razmišljali o toj neobičnoj situaciji, no ništa nismo mogli smisliti. Na kraju nije mi preostalo ništa drugo nego da kažem: – Znate, Mašo, jedno su naša ljudska poimanja, a nešto je sasvim drugo kada dođemo vašoj baki sa svetom pričesti. Možda nas sam Gospod na neki način uputi što da učinimo jer nam nema druge. Marija Georgijevna se složila. Predložio sam što sam predložio, ali, ako ćemo iskreno, malo sam vjerovao u uspjeh. Stoga sam, na svoju sramotu, dugo odlagao posjet bolesnici: nekako mi je bilo neugodno ići sa svetom pričesti osobi koja najvjerojatnije ne će ni shvatiti što radim u njezinoj kući. Osim toga su kao i uvijek iskrsavali čas jedni, čas drugi neodgodivi poslovi koje sam morao obaviti…

Na kraju je kod Marije Georgijevne proradila prava očinska, žukovska upornost. A i sramio sam se svojega malodušja. Sve u svemu, odlučili smo što prije obaviti dvoje odjednom: blagosloviti maršalov stan i pokušati ispovjediti i pričestiti baku pod uvjetom da to ona, naravno, sama poželi i da shvati razlog mojega posjeta. To je posljednje bilo vrlo važno jer je Marija Georgijevna upozorila da će se baka možda i naljutiti. Usto, ona uopće ne podnosi ljude u crnoj odjeći. Sve gore od gorega! Nije bilo druge nego da na brzinu dam sašiti bijelu mantiju. Na kraju smo se zaputili blagosloviti stan maršala Žukova i pričestiti njegovu punicu. Usput budi rečeno, nije to bila obična punica – vjerojatno je riječ o jedinoj punici u čitavoj povijesti čovječanstva kojoj je zet (i to kakav zet! Georgij Konstantinovič Žukov bio je krajnje strog prema ljudima) javno izrazio zahvalnost na prvoj stranici svojih memoara. Odjeven u bijelu mantiju i noseći pričest u ciboriju ušao sam, i to moram priznati u priličnu strahu, u sobu u kojoj je ležala mala, suhonjava starica, vrlo uredna i dostojanstvena. Bojažljivo se osvrćući prema Maši prišao sam krevetu i oprezno izustio: – Ovaj… Dobar dan, Klaudija Evgenjevna. Baka je gledala u strop rastresenim, odsutnim pogledom. Zatim se polako okrenula k meni. I onda je njezin pogled postao potpuno drukčiji. – Oče! – uskliknula je. – Napokon ste došli! Koliko sam vas dugo čekala! Bio sam potpuno zbunjen: rekli su mi da je starica posve senilna i da već nekoliko godina ne zna za sebe, kad odjednom… U potpunoj sam se nedoumici okrenuo Mariji Georgijevnoj. No ako sam ja bio začuđen, Maša i njezina prijateljica, koju je pozvala na blagoslov stana, bile su šokirane! Marija Georgijevna rasplakala se i istrčala iz sobe, a njezina mi je prijateljica objasnila da već tri godine nisu od Klaudije Evgenjevne čuli da nešto smisleno kaže. No starica je nastavila: – Oče! Gdje ste bili do sada?

– Oprostite, molim vas, Klaudija Evgenjevna! – od svega sam je srca zamolio. – Kriv sam! Ali, evo, sada sam ipak ovdje… – Da, da! Vi i ja moramo obaviti nešto jako važno! – rekla je punica generala Žukova, a potom je uznemireno dodala: – Samo ne sjećam se – što? – Moramo se ispovjediti i pričestiti. – Točno tako. Samo mi, molim vas, pomozite. Ostavili su nas nasamo. Sjeo sam na stolicu uz krevet i tako je uz moju pomoć Klaudija Evgenjevna tijekom pola sata iskreno i neustrašivo obavila životnu ispovijed počevši od svoje desete godine kada je kao gimnazijalka posljednji put bila na ispovijedi. Osim toga je pokazala tako nevjerojatno pamćenje da se nisam mogao čudom načuditi. Kada je bila gotova, pozvao sam Mašu i njezinu prijateljicu i pred njima izmolio nad staricom molitvu odrješenja dok je ona sjedila u krevetu i doslovce blistala. Na kraju sam je pričestio. Kada sam počeo moliti uobičajenu molitvu prije pričesti „Vjerujem, Gospodine, i ispovijedam…“, zaprepastio sam se vidjevši kako je Klaudija Evgenjevna sama pravilno prekrižila ruke na grudima. Vjerojatno su joj se u sjećanje vratile slike s pričesti dok je još bila dijete. Dali smo baki prosforu razmočenu svetom vodom i ona je spokojno legla, sa zadovoljstvom je žvačući u bezubim ustima.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Krenuli smo u blagoslov stana. Kada sam s čašom svete vode opet ušao u sobu Klaudije Evgenjevne, izvadila je iz usta prosforu i srdačno mi kimnula glavom. Poslije blagoslova smo Marija Georgijevna, njezin sin Jegor, prijateljica i ja sjeli za stol. Ručak je trajao oko sat i pol. Kada sam bio na polasku, svratio sam do Klaudije Evgenjevne da se oprostim. Starica je kao i prije ležala u krevetu, no odmah sam primijetio da joj se nešto dogodilo s licem. Lijeva polovica lica kao da joj se objesila i bila je potpuno nepokretna. Pozvao sam Mariju Georgijevnu. Ona je pritrčala k baki i počela je zapitkivati što se događa, ali Klaudija Evgenjevna nije odgovarala. Zaključili smo da je doživjela moždani udar. Tako je i bilo. Riječi kajanja na ispovijedi bile su posljednje koje je Klaudija Evgenjevna izgovorila u životu. Uskoro je preminula. Po patrijarhovu blagoslovu liturgiju za pokoj duše odslužili smo u sretenskome manastiru. Ministarstvo obrane odredilo je posebnu vojnu pratnju radi sahrane punice maršala Žukova.

o. Tihon Ševkunov

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Nesveti sveti i druge priče”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 30. srpnja 2019.

Možda vam se svidi