“Moja obitelj nije bila vjernička obitelj. Roditelji su primili samo prvu pričest, a nakon toga više nisu niti išli u crkvu. Moje bake nisu išle u crkvu, djedovi su već bili pokojni, tako da sam prolazio svoje djetinjstvo i mladost bez nekih dodira s crkvom. Jedino što smo znali na Božić otići pogledati jaslice u crkvi i to je bilo manje-više sve”, svjedoči fra Darko Tepert, franjevac, doktor biblijskih znanosti i arheologije te jedan od organizatora projekta “E-duhovne vježbe”, prenosi Hrvatska katolička mreža.

“Mogu reći da me Bog vodio kroz život, kroz neku moju znatiželju još tamo od petog razreda osnovne škole kada sam čuo za različite mitologije: grčku, rimsku, egipatsku, dalekoistočne mitologije… i to je dugo trajalo, godinama. Iz znatiželje sam poželio saznati nešto o kršćanima i tu sam onda došao do Biblije. Nismo, naravno, imali u kući Bibliju nego smo je posudili od čovjeka koji će mi kasnije postati krsni kum. I počeo sam čitati. Kad su moji roditelji vidjeli da me to jako zanima, da ja čitam sve po redu, onda su mi i kupili Bibliju. Pročitao sam Bibliju od početka do kraja.”

Kako svjedoči, čitajući psalme, shvatio je da se zajedno s njima moli, da se nekome obraća i tu se u njemu “nešto počelo događati”.

“Kada sam došao do evanđelja, osobito u Mateju evanđelju Isusov govor na gori, pomislio sam da je to život kakav bih htio živjeti, život po Isusovim savjetima.”

No, mislio je kako mu za to ne trebaju ni Crkva niti kršćanstvo.

“Nastojao sam i dalje čitati Sveto pismo dok nisam došao do poslanice Rimljanima. Tamo se u šestom poglavlju nalazi tekst za koji tada nisam znao koliko je Crkvi važan. Crkva ga čita u samom vazmenom bdjenju, u onom najsvetijem trenutku u liturgijskoj godini. Tamo se govori o tome da čovjek treba biti s Kristom uronjen u njegovu smrt da bi onda mogao hoditi novim životom. Jasno da je riječ ovdje o krštenju. Tu sam shvatio da mi je potrebno krštenje, da se ne mogu sam krstiti i zato mi treba Crkva. I tu baš vidim kako je Bog malo pomalo radio na meni, gotovo neprimjetno”, poručio je fra Tepert.

“Doživio sam taj jedan nježan susret s Bogom i to je neko iskustvo Boga koje nosim sa sobom, koje volim i drugima posredovati – baš tog jednog nježnog Boga koji poštuje osobu, koji prepoznaje kako se osoba razvija, kako se njoj može obratiti. Vidim kako je tom nježnošću radio na meni i doveo me do te želje da budem kršten.”

No, kad je počeo razmišljati o krštenju u njemu se pojavio i jedan dublji poziv – onaj svećenički.

“U Katekizmu sam pročitao rečenicu koja je na mene snažno djelovala, gdje je baš bila riječ o duhovnom pozivu. Tamo se kaže da ako čovjek pripomisli na duhovni poziv i osjeti radost, to je onda dobar znak da je stvarno na pravom putu. Sjećam se da sam to pročitao jedne večeri i da cijelu noć od radosti nisam mogao spavati. Bio mi je to jasan znak.”

Fra Darko Tepert svjedoči kako nije imao dodira sa svećenicima te je neko vrijeme “čak špijunirao ispred crkve” kako bi nekome izrazio svoju želju za krštenjem.

“Rodom sam iz Siska i tamo sam znao u parku kraj sadašnje sisačke katedrale sjediti na jednoj klupi i gledati kako ljudi izlaze iz crkve, kako se obraćaju svećeniku, kada je svećenik možda sam da ga mogu onako zaskočiti.”

“Ipak sam smogao snage i rekao župniku da nisam kršten. On je to na vrlo zanimljiv način prihvatio i rekao: ‘To nije problem. Evo u Sisku imamo tri rijeke: Kupu, Savu, Odru. Vode ima, malo ćemo te poučiti, politi i to je to.'”

Fra Tepert mu je tada otkrio i kako bi htio postati svećenik.

“Stao je i rekao: ‘Za krštenje nije problem. A ovo ti moli pa ćemo još razgovarati i vidjeti.'”

“I dobro je bilo da sam imao još neko vrijeme jer sam saznao još nešto o duhovnom pozivu. Otkrio sam da taj svećenički poziv trebam živjeti kao franjevac, kao redovnik. I išao sam tim putem. Tada sam studirao ekonomiju. I zapravo sam odlučio prestati studirati prije nego što sam tražio krštenje jer sam toliko osjećao snažno Božji poziv da sam bio uvjeren, siguran – to je put kojim ću ja ići.”

Nakon što je roditeljima priopćio vijest da će promijeniti fakultet, majka je shvatila i odgovorila: “Ideš na teologiju.”

“Bio je to moj prvi korak u priznavanju roditeljima kojim putem želim ići i stvarno su mi tu bili podrška. Kasnije su i oni krenuli putem vjere i vjenčali se u crkvi, primili su krizmu, aktivni su u crkvi do današnjeg dana. Moja sestra krštena je nešto kasnije. Tako da vidim kako Bog djeluje kroz moj poziv i u mojoj obitelji. Veliki je to dar.”

Svjedočanstvo hrvatskog franjevca u potpunosti pročitajte na stranicama Hrvatske katoličke mreže te pogledajte u videu.

HKM | Bitno.net