Fra Darko Tepert o korizmi

‘Crkva nas uči da ovih 40 dana pokore uvijek budemo svjesni kamo idemo – u uskrsnuće’

Ponavljamo razgovor koji smo prošle godine napravili s Darkom Tepertom, franjevcem i doktorom biblijskih znanosti i arheologije. Smisao korizme i posta, duhovne poruke koje nam priprava za Uskrs šalje i način na koji može djelovati u našim kršćanskim životima – to su neke od tema o kojima smo razgovarali s njim…

1363262665-31-100

Foto: www.glas-koncila.hr

– Radimo razgovor o korizmi pa je prvo i logično pitanje: A čega ste se vi odrekli?

(smijeh) Zapravo je to pitanje koje ne bi ni trebalo toliko ni postavljati. Nije riječ o tome čega ću se odreći tijekom korizme, nego kako ću postati boljim čovjekom i takav ostati i nakon što korizma završi. S druge strane, odricanje od hrane i drugih stvari doista jest stanovit znak i ono je potrebno.

– Šalim se naravno. Ali sada ozbiljno – u modnim časopisima novinari ovih dana zovu poznate i pitaju ih “čega će se odreći tijekom korizme”. Istodobno, Crkva upravo zbog takvih stvari neprestano upozorava da ne shvaćamo post na površan način. Postoji li opasnost da ovo pitanje koje sam postavio potpuno izgubi legitimitet, da post tijekom korizme izgubi svoju dublju duhovnu ulogu?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Isus Krist je u evanđeljima kao poseban savjet ljudima rekao da mole, čine djela milosrđa i – poste. Ta tri savjeta nalazimo u Govoru na gori, u Matejevu evanđelju. U borbi protiv zla Isus savjetuje post i molitvu. Riječ je o stvarima koje su sastavnim dijelom kršćanskog života. Ali svakako da taj post nije i ne može biti cilj samome sebi. On nije svrha nego sredstvo. Prije svega, sredstvo duhovnog rasta do punine. Ja kroz odricanje od bilo čega pokazujem da mi ono materijalno nije bitno, da mogu živjeti bez njega i to radi većih i važnijih vrijednosti. S druge strane, post ima i onu socijalnu dimenziju jer je usko vezan s milostinjom i milosrđem, dakle ljubavlju prema bližnjem. To su one dvije duhovne dimenzije posta koje nikako ne smiju biti izgubljene iz vida.

Isus u pustinji čini ono što je u Starom zavjetu činio Mojsije koji je 40 dana i noći boravio na Sinaju, u blizini Boga. Tih 40 dana korizme provodimo u Božjoj blizini, ne zaboravimo na to značenje koje je jako važno

– Post u vrijeme korizme dobiva i dodatna značenja?

U to vrijeme pred očima nam je Isusova muka, koja je uvijek važna, ali je u korizmi nekako nazočnija u našem duhovnom životu. Sjetimo se Isusovih riječi kada su mu prebacili što njegovi učenici ne poste, pa je odgovorio da će postiti kada im bude oduzet zaručnik, dakle On. Mi se sjećamo Isusove muke i smrti i postimo u povezanosti s tim sjećanjem. To je jedno značenje korizmenog posta. Drugo je povezano s 40-dnevnim razdobljem u kojem se prisjećamo 40 dana i noći koje je Isus proveo u pustinji posteći i moleći. Mi postom zapravo nasljeđujemo Isusa Krista kojeg je Duh nagnao u pustinju i slijedimo taj poticaj Duha. Isus tu zapravo čini ono što je u Starom zavjetu činio Mojsije koji je 40 dana i noći boravio na Sinaju, u blizini Boga koji je zakonodavac svom narodu i koji mu je blizak. Tih 40 dana provodimo u Božjoj blizini, ne zaboravimo na to značenje koje je jako važno.

– Vrijeme koje nam je dano za dodatno približavanje Bogu?

Sigurno. Mojsijev boravak na Sinaju povezuje se i s 40 godina koje su Izraelci proveli u pustinji. To dobiva još jedan smisao kada na umu imamo ono s čime završava korizma – Vazmeno otajstvo koje donosi novi izlazak, novo oslobođenje. Kao što je Bog 40 godina vodio i poučavao svoj narod u pustinji, tako i nas vodi kroz 40 dana korizme. Izraelci nisu samo tijekom tih 40 godina sklopili savez s Bogom, nego su i iskusili njegovo djelovanje kroz koje ih je On poučavao, formirao. Izraelski narod se u pustinji cijelo vrijeme dvojio, prisjećao “sigurnosti” koje su imali u egipatskom ropstvu, a Bog im cijelo vrijeme pokazuje da je On njihova sigurnost, njihova hrana i voda.

– Korizma, dakle, donosi sa sobom taj poziv na duhovnu angažiranost, na rad na sebi?

Naravno, jer naša kršćanska vjera nema toliko za smisao samo nas uvesti u neku našu duboku nutrinu, nego nas upravo izvesti iz samih sebe, traži od nas da pred očima imamo potrebe drugoga i društva u kojemu živimo. Fokusirati se isključivo na samoga sebe nije kršćanstvo.

– Čitanje na prvu uskrsnu nedjelju govori o Isusovu odlasku u pustinju. Nakon što je čula propovijed u kojoj je svećenik govorio o tome kako za korizmu moramo u pustinju, u osamu, moja je žena odmah rekla: A što da radim sa svoje troje djece? I njih da vodim sa sobom?

Povlačenje u pustinju jest nasljedovanje Isusa Krista koji je 40 dana išao u osamu. Ali on je u tom svom povlačenju imao pred očima druge ljude. On nas u svom odlasku u pustinju poučava kako se boriti protiv zla. Sjetimo se kušnji kroz koje je prolazio. U Lukinu evanđelju Isus se prije svake važne odluke povlači u osamu, na molitvu. Pri čemu ne uspijeva tu osamu uvijek ostvariti, jer su oko njega učenici i narod koji žele uvijek nešto saznati od njega. Čovjek sigurno treba trenutke osame, one u kojima će dopustiti Bogu da ga se čuje. Ali nema momenta u našim životima kada nam Bog ne govori, kada On ne bi bio s nama. Problem je u tome što čovjek u toj silnoj buci svog života, sa svim obvezama i potrebama koje ga mogu odvući od Boga, nekada Njegovu riječ ne može čuti. Na nama je ostvariti ozračje u kojem će Božji glas za nas biti razgovijetan. Sa svim obvezama koje svatko od nas ima, to sigurno nije lako. Rekao bih da je tu riječ o stvaranju stanovite navike, unutarnjeg raspoloženja koje ponekad mora biti vježbano. Ne bih rekao da je tu riječ o nekoj “tehnici”, nego baš o stvaranju unutarnjeg raspoloženja. A onda nas taj boravak u osami, to “vježbanje” u slušanju Božje riječi osposobljava da je čujemo i učimo od nje i u svakodnevnim situacijama.

– Slika kušanja Isusa u pustinji, te njegove borbe protiv zla, kako ste rekli, nama je važna pouka kako korizma može biti iskorištena za borbu protiv zla grijeha koji nas kuša?

Da. Zanimljivo je kako svaku kušnju Sotona započinje s “Ako si Bog, ako si Sin Božji, učini to i to…”. To je jako važna pouka. Jer naše kušnje uvijek započinju sa “Ako si čovjek, ako si stvarno slobodan, učini…”. Tu ljudi padaju, u tom inzistiranju na svojoj “slobodi” i onda se pokušavamo “osloboditi” od Boga i padamo u ropstvo zla. I zato korizma – kako bi prepoznali tko smo i kako Bog na mene gleda. Crkva kroz korizmene nedjelje nudi prekrasna čitanja koja nas vode upravo kroz to prepoznavanje našeg istinskog identiteta prema susretu s Bogom koji nas oslobađa.

– Korizma pripada najstarijoj tradiciji Crkve?

Jako se rano spominje. Prakticiraju je i zapadna i istočna Crkva što govori o njezinoj starosti i vrijednosti. Priprava za vazmeno otajstvo bila je uvijek povezana s postom i odricanjem. Povezana je i s onim što se uvijek događalo u vazmenom bdjenju, a to je krštenje. Katekumeni koji su se spremali za krštenje bili su kroz to razdoblje poučavani. Zato su ta nedjeljna čitanja tako dobro i jasno posložena kako bi se shvatilo što krštenje zapravo znači za katekumene. Ova godina je liturgijska godina “A” i čitanja su takva da pripremaju katekumene za krštenje. I tu je još jedna dimenzija korizme – kao što su se nekada katekumeni učili svojoj vjeri tako i mi prolazimo kroz hod osvješćivanja vjere da bi u vazmenom bdjenju skupa s njima ponovili svoje krsne zavjete.

– Je li način na koji je Crkva shvaćala korizmu bio podložan promjenama?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Negdje u srednjem vijeku bio je jako razvijen naglasak na pokornički aspekt korizme. Ta je pokora bila oduvijek sastavnim dijelom korizme, ali možda je u jednom trenutku u drugi plan ušao onaj dublji duhovni smisao koji pokori daje značenje. A taj duhovni smisao je onaj prvotni rast u vjeri i to je nakon Drugoga vatikanskog sabora postalo naglašenije. I u liturgiji su napravljene neke preinake pa su u predslovljima prije euharistijske molitve dodani elementi koji naglašavaju duhovni smisao pokore.

Pokora je oduvijek bila sastavnim dijelom korizme, ali možda je u jednom trenutku u drugi plan ušao onaj dublji duhovni smisao koji pokori daje značenje. A taj duhovni smisao je onaj prvotni rast u vjeri i to je nakon Drugoga vatikanskog sabora postalo naglašenije

– Govori se kako korizma treba biti razdoblje radosti, a s druge strane u liturgiji i pobožnostima su elementi koji nas prije svega pozivaju na pokoru, na skrušenost?

Da, ali već druga korizmena nedjelja nam donosi izvješće o preobraženju. Isus zna što ga čeka u Jeruzalemu i on tri puta učenicima govori o tome, što oni ne mogu prihvatiti. I onda Isus na Gori preobraženja učenicima daje naznaku, pokazuje im tko je on zapravo. I to povlaštenim učenicima – Petru, Jakovu i Ivanu. Oni su prisutni kada Isus oživljuje sina udovice iz Naira, prisutni su u Getsemanskom vrtu kada Isus prihvaća volju Očevu. Oni su povlašteni svjedoci, budući stupovi Crkve koja treba dalje prenositi nadu vjernicima. I to je smisao korizme – s jedne strane imamo pred očima Isusovu muku i smrt, pobožnost Križnog puta, razmatranje Isusove patnje, pa i tužne korizmene pjesme, redovito u molu (smijeh). A s druge strane tu je spomen preobraženja ili kasnije u čitanjima Lazarovo uskrsnuće, kao nagovještaj vazmenog otajstva. Neprestana napetost između muke i smrti i navještaja uskrsnuća. Meni je jako lijep običaj koji se obdržava u Svetoj Zemlji, u crkvi Isusova groba, koju istočnjaci vole zvati Bazilika uskrsnuća. Tamo se uoči svake korizmene nedjelje održava bdjenje, liturgija časova, u kojoj se pred kraj, prije završnog evanđelja, u procesiji obilazi oko Isusova groba i pjeva se antifona koja sadrži usklik Aleluja, koji inače ne koristimo u korizmenom razdoblju. A nakon toga se čita evanđelje koje govori o uskrsnuću. To je lijep način kojim Crkva poručuje da cijelu korizmu treba imati na umu kamo nas ona vodi – u uskrsnuće.

– Koja je najveća greška koju vjernik može počiniti tijekom korizme i pri tome propustiti njezino značenje i važnost?

Jedna je sigurno ta da se može staviti preveliki naglasak na neko odricanje, pri čemu se u tome možda neće uspjeti. Netko se odrekne neke hrane i u jednom trenutku popusti pred napasti. Tu se događa greška koja je tipična za duhovni život općenito – kada u nečemu ne uspijem, zaključim da nema smisla niti pokušavati. A to je najveća napast – ne pokušavati. I to je greška koja se može dogoditi u borbi s grijehom. Druga moguća greška jest sigurno ona kada i ne razmišljamo o odricanju i pustimo da korizma nekako prođe pored nas. To je ona druga krajnost gdje se oslonimo samo na onaj duhovni značaj korizme i zaboravljamo da čovjek nije samo duhovno biće, nego i tjelesno. Potrebno nam je i jedno i drugo – tjelesni znakovi odricanja i duhovni smisao. Tu treba naći ravnotežu.

– Kako vi osobno doživljavate korizmu, što je ona značila za vaš duhovni put?

Uvijek sam je doživljavao kao prigodu da se još dublje otvorim djelovanju Božje Riječi, da ostavim više prostora u svom životu za njezino čitanje i razmatranje. Budući da živim u samostanu, odricanja koja imam već su mi određena zajedničkim režimom života i jelovnikom. Siguran sam da osobno tu mogu još pridonijeti nekom odlukom, ali osjećam kako to nije ono presudno gdje kao pojedinac mogu dati nešto od sebe. Također, pokušavam se još više otvoriti za ljude oko sebe i njihove potrebe. Pokušavam naći još više vremena za braću, obratiti pažnju na njihove potrebe ili probleme u kojima im mogu pomoći.

OVDJE možete pročitati još nekoliko razgovora sa svećenicima na temu korizme i kako je proživjeti.

Razgovarao Goran Andrijanić | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 18. veljače 2015.

Možda vam se svidi