Tata je bio radnik u kutinskoj Petrokemiji. Majka – domaćica. Završila je strojarsku školu, udala se mlada i puna ljubavi prema mom ocu. Živjeli su u Lipovljanima, kod bake u njezinoj kući. Dijelili su kuhinju i kupaonu s bakom, a njima su na raspolaganju bile dvije sobe. I onda sam se rodio ja. Dobili su prvog sina, prvo dijete. Otac je i dalje radio, a vikendima svirao. Živjelo se nekako. Ja sam bio sretan.

Nakon dvije godine dobio sam brata. Još smo bili mali, ali puno, puno sretniji sam bio ja, dobio sam brata. Otac je radio, majka se brinula o nama. Bila je mlada i puna energije. Nakon još godinu dana brat i ja dobili smo još jednog brata. Ništa se nije promijenilo osim što nas je bilo trojica. U dvije sobe. U jednoj su spavali roditelji, a u drugoj djeca. Onda je stigao još jedan brat. Četvrto dijete. I njega smo svi voljeli i mazili i pazili. To je bio naš novi član obitelji. Za blagdane bi dobili ponekad naranču, ponekad i debele, zimske čarape. Spavali smo u dva kreveta na kat. Mi, stariji, spavali smo na gornjim krevetima jer smo već bili veliki. Onda je stigao – još jedan brat.
Peto dijete.
Otac je i dalje marljivo odlazio na posao u staroj Diani, koja je zimi više hladila nego grijala zbog platnenog krova.
Bili smo sretni. Ja sam već išao u školu. I moj brat… I drugi brat…

Kad sam imao 10 godina – dobili smo sestru. Željno očekivanu, šesto dijete mojih roditelja. Spavali smo svi u istoj sobi. Tri kreveta na kat. Ponekad smo za večeru jeli kruh i mast, kad je bilo kruha.
Tata je kupio staru Škodu, grijanje je radilo u njoj puno bolje.

Često, navečer, dok smo bili u krevetu, tata nam je pričao priče. Svi smo pozorno slušali jer nam je to bilo jako zanimljivo. Nekad je znao, umoran, zaspati a da nije dovršio priču. Tada bi ga probudili, da završi ili dok ne zaspimo svi. On je uvijek s velikom voljom dovršavao započeto. Bilo nam je prekrasno, uvijek smo se imali s kim igrati, pisati zadaće.

Majka je bila domaćica. Puna ljubavi prema ocu i prema svojih šestero djece. Brinula se da imamo uvijek čistu odjeću koju smo naslijedili jedni od drugih. Tko je što mogao nositi – nosio je. Naravno, ja sam nešto bolje prolazio u početku jer sam uvijek prvi dobivao nešto novo. Ali imao sam i odgovornost, bio sam najstariji i morao sam se brinuti za mlađu braću i sestru.

Kada smo dobili čokoladu – dijelili smo ju na jednake dijelove. Sjećam se, svakome tri kockice. Uhh, što je bilo slasno.
Danas – svi smo odrasli ljudi. Rado se viđamo, nalazimo kad god možemo, većina nas ima obitelji i vlastitu djecu. Imamo sve što trebamo. Volimo svoje roditelje i sretni smo što su još živi i zdravi.

Da je moja majka drugačije razmišljala – možda bih mogao sam pojesti cijelu čokoladu, mogao bih uvijek hodati u najboljim tenisicama. Tata se mogao voziti u novom Golfu ili ne znam čemu. Mogli smo možda imati puno toga što sad ionako imamo. Ipak, da je moja majka drugačije razmišljala – nikad ne bih upoznao bratsku ljubav, nikad ne bih osjetio što znači podijeliti nešto s braćom, zaštititi ih, pomoći im. Ne bi mi te tri kockice čokolade bile toliko slasne. Ne bih se radovao zajedničkom okupljanju, ne bih imao brata, drugog brata, trećeg brata, četvrtog brata, sestru. Ne bih se toliko radovao debelim čarapama i dvjema narančama ispod bora. Ne bih bio toliko zahvalan za svaki obrok koji imam. Da je moja majka drugačije razmišljala, mogla je biti dama, voziti se kroz selo u udobnom autu, kupovati sve što poželi.

Ipak, znam što moju majku najviše veseli i raduje. Kad joj dođemo svi, kada nas vidi sretnima, zdravima, kad vidi svoje unuke kako rastu, kada uživamo i danas kao prije u njezinoj kuhinji i kolačima. Moj otac i majka su se puno žrtvovali za nas. Mogli su drugačije razmišljati. Ali nisu.

Danas postojimo mi, sa svim našim vrlinama i manama. Mi, koji smo neizmjerno zahvalni svojim roditeljima što su se žrtvovali i osovili nas na noge, spremne da se u životu nosimo sa svim poteškoćama, da dijelimo s potrebitima, da volimo jedni druge. Meni najvažnije što sam dobio od njih – žrtvovati se za svoju djecu, koliko god ih bude.

Da je moja majka drugačije razmišljala – ja bih vjerojatno bio živ. Jer sam bio prvi. Ali ne bih imao predivnu braću i sestru za koje bih dao sve na svijetu.

Jasenko Horvat | Bitno.net