Trinaest godina prije krvavog genocida koji je poharao Ruandu i prouzročio smrt više od milijun ljudi, Djevica Marija i Isus ukazali su se osmero djece u zabačenome selu Kibehu. Glasnici iz Kibeha bili su predmet ismijavanja i sumnjičenja, no desetci tisuća Ruanđana odlazili su u Kibeho kako bi svjedočili ukazanjima i čudima.

Poslije dvadeset godina temeljitih istraživanja, Kibeho je postao prvo i jedino mjesto marijanskog štovanja u Africi koje je priznao Vatikan. U nastavku donosimo ulomak iz knjige “Gospa Kibeška – Marija govori svijetu iz srca Afrike”, o “čudu sunca” sličnom onome u Fatimi. Zanimljivo je istaknuti kako je i jedan papa, Pio XII., svjedočio tom fenomenu, o čemu možete pročitati ovdje.

Čudo sunca u Kibehu

Iako kao dijete nisam otišla u Kibeho, to je selo uvijek nekako pronalazilo mene.

Neke od najživopisnijih priča o vidiocima čula sam dok sam ležala noću u krevetu i prisluškivala razgovore svojih roditelja sa susjedima, koji su se odvijali ispred moga prozora i trajali do kasno u noć.

Jedne se noći poveo razgovor o čudima. Sjetila sam se kako nam je nekoliko tjedana prije toga otac Rwagema jednog popodneva puštao kasetu Isusova ukazanja Segatashyi. Tresla sam se dok sam se prisjećala grmljavine koja je odzvanjala Kibehom kada je dječak rekao Gospodinu da hodočasnicima treba čudo kako bi vjerovali. Iako je zvučnik na kasetofonu bio malen, od snage Božjeg odgovora zatresli su se prozori naše crkve. Kakvo bi čudo to moglo nadvisiti?, upitala sam se.

Tada sam začula glas Faustina, susjeda koji se upravo tada vratio s hodočašća sa svojom obitelji, i ovako pričao mojim roditeljima:

„Osobno sam vidio kako sunce pleše na nebu. Lelujalo je i mijenjalo boje, kao da se duga vrti u staklenu satu, a onda je postalo sivo i blijedo kao mjesec. Odjednom se pojavilo još jedno sunce iza našega, koje ga je osvijetlilo. Na površini mjeseca pojavili su se hostija i kalež, a onda su se boje ponovno počele mijenjati, kao da se pojavilo treće sunce koje je bilo crveno pa zeleno pa žuto. U sredini sunca pojavilo se Marijino lice, jasno kao dan!”

Tada mi je proradila mašta i potaknula moju znatiželju. Skočila sam s kreveta i nagnula se prema prozoru kako bih bolje čula taj razgovor. Znala sam da više neću moći zaspati jer sam čula da se Gospino lice pojavilo na suncu. Čula sam kako Faustinova žena Beatrice potvrđuje njegove riječi:

„Istina je. Vidjelici Agnes ukazao se Isus kada je mnoštvo počelo dizati pogled prema nebu. Ljudi koji su bili najbliže podiju prvi su počeli gledati prema gore, što je izazvalo lančanu reakciju. Bilo je čudno vidjeti kako se tisuće glava okreće, kao da gledaš kockice domina kako padaju prema tebi.

Kada sam pogledala u nebo, pomislila sam da sam skrenula. Treptala sam i trljala oči, ponovno treptala i trljala, ali je sunce doista plesalo. Kretalo se naprijed-natrag kao da ga Bog baca iz jedne ruke u drugu. A onda se pojavilo drugo sunce iz lelujava svjetla pa su bila dva sunca na nebu! Vrtjela su se ukrug, samo u suprotnome smjeru. Jedno se vrtjelo u smjeru kazaljke na satu, a drugo obrnuto. I kad su se susreli, opet su se spojili u jedno sunce.”

Čula sam nekoliko uzdaha oduševljenja u dvorištu, a onda dugotrajnu tišinu za koju sam pomislila da je nastala zbog čuđenja ili sumnje. Što se mene tiče, bila sam potpuno zadivljena.

Tatin prijatelj iz susjednoga sela, uključio se razgovor i ispričao o svome prvom hodočašću u Kibeho, kada se sunce pretvorilo u zrcalo:

“Postalo je potpuno okruglo zrcalo kroz koje se vidio cijeli svijet. Vidjeli smo i tisuće ruandskih brda koja su ispunila nebo. Agnes je pokazala prema nebu dok je razgovarala s Isusom i rekla: ‘Vidite ovo i recite, ima li tko među vama tko može poreći da je sada primio znak? Pozorno gledajte i zapamtite ovo čemu svjedočite. Vjerujte svojim očima ili zaniječite ono što vidite. Jedino što tražim od vas jest da kažete istinu.’”

Faustin je ispričao još dvije priče o čudima na nebu kojima su svjedočili mnogi tijekom Agnesinih ukazanja. Jedna je bila o tome kako je sunce postalo dvobojno: „Podijelilo se na dva jednaka dijela, kao da je netko povukao horizontalnu crtu preko njegove površine. Donji je dio bio prekrasne blijedoplave boje, a gornji bijel kao mlijeko. Agnes je rekla: ‘Bijela je Božja čistoća, znak da se moramo pripremati za njegov dolazak. Plava je ljubav Blažene Majke koja sja na cijeli svijet. Plava boja predstavlja boju Gospine odjeće.’”

Susjed je zatim opisivao čudo koje se dogodilo kasnije toga popodneva. Rekao je da je Agnes odjednom prestala govoriti dok je prenosila poruku i ponovno pokazala prema nebu:

„Bilo je to najveće čudo koje sam ikada vidio. Iznad naših glava vidjeli smo Isusa na križu, a Blažena Majka stajala je ispod njega glave pognute od tuge. Kada sam htio provjeriti vide li i drugi taj prizor, ugledao sam petnaest tisuća ljudi kako padaju na koljena. Mnogi su rukom činili znak križa po zraku i gledali u nebo očiju punih suza radosnica.”

Faustin je to pričao toliko emotivno da sam pomislila da plače.

Moji roditelji i njihovi gosti nastavili su izmjenjivati priče o čudima kojima su svjedočili u Kibehu. Moj je otac pričao ovako:

„Mislim da je doista čudesno što se toliko srca obratilo u Kibehu. Kad god onamo putujem, začudi me da svi osjećaju što i ja, a to je da nas Blažena Majka potpuno voli. Kada osjetiš koliko je snažna ljubav koju gaji prema nama, toliko si sretan da poželiš oprostiti svima koji su se ikada ogriješili o tebe. Mislim da se onaj tko posjeti Kibeho iz njega vraća s novim poimanjem smisla života.”

Onda je moja majka rekla da je za nju najveće čudo to što se nitko od mladih vidioca nije ozlijedio, bilo od snažnog pada poslije ukazanja bilo od pregleda liječnika iz biskupova Istražnog povjerenstva koji su se penjali na podij i pregledavali djevojke usred ukazanja:

„Na početku su se ti pregledi činili kao rutinski, čak i korisni, jer su im stetoskopom slušali srce i mjerili im tlak. No, ispitivanja su postajala agresivnija kako su ukazanja odmicala. Meni se činilo kao da ih muče! Štipali su ih kliještima kako bi dobili reakciju, boli ih iglama, izvrtali im ruke iza leđa i gurali ih toliko snažno da su jadna djeca padala na pod. Jedan je liječnik, a bio je golem čovjek, čak kleknuo na grudi jedne djevojke i skakao po njoj! Činilo se da su djevojke prošle bez ozljeda i da nisu ni osjetile što rade. Tijekom toga strašnog ispitivanja lica djevojaka i dalje su isijavala ljubav dok su govorile i pjevale. Ali, čak i ako te mlade djevojke nisu mogle osjetiti bol, užasno su ih mučili!” Zatim je duboko udahnula i nastavila.

„Cijelo sam vrijeme mislila, što da je to moja kći? Da uhvatim nekog liječnika kako to radi mojoj Immaculee, skočila bih na podij i udarila ga, to vam jamčim. Bilo bi mi svejedno koliko me tisuća ljudi gleda. Djevica Marija je majka kao što sam i ja pa bi razumjela zašto sam istukla biskupova liječnika”, rekla je potpuno ozbiljno. Svi su se u dvorištu nasmijali zbog njezine uzrujanosti, a ubrzo se i ona smijala s njima. Smiješila sam se u svojoj sobi, ponosna i sretna što me majka toliko voli. No, istodobno sam bolje razumjela njezinu brigu za moju dobrobit i shvatila da me nikada neće pustiti u Kibeho, barem dok sam pod njezinim nadzorom.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Immaculée Ilibagize i Stevea Erwina “Gospa Kibeška – Marija govori svijetu iz srca Afrike”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete pročitati na linku ovdje.