Često čujemo kako je Bogu sve moguće i kako se treba prepustiti Njegovu vodstvu, jer kada Njega stavimo na prvo mjesto, sve ostalo će doći na svoje mjesto. Misao je to koja nam daje nadu i nekako nas nosi kroz naše dane, dok živimo vjerujući da će nam Gospodin podariti ono o čemu sanjamo. No često naše čežnje nisu niti blizu onoga što Bog od nas želi, a ono što mislimo da znamo o sebi nije niti blizu onoga što On zaista zna o nama. Ovaj članak moje je svjedočanstvo o tome koliko su Božji putevi zaista nevjerojatni, kolika je moć molitve te kako za Njega ne postoji nemoguće. Ovo je priča o jednoj ljubavi koja se rodila i rasla na jedan nevjerojatan način – iz perspektive mladenke i s ponekim komentarom njezina muža dok je pisala ovo svjedočanstvo.

Godinama je čežnja da budem redovnica u meni budila radost

Prije nego smo se upoznali, izgledalo je kao da život mog muža i mene idu u potpuno drukčijem smjeru. Naime, moj muž je oduvijek znao da želi osnovati obitelj, ta je želja bila važan dio njegove osobne molitve. S druge strane, ja sam godinama (uz poneke, kratkotrajne zaljubljenosti) bila uvjerena kako imam redovnički poziv. Gotovo od početka studija misao o tome da budem redovnica u meni je budila radost te sam nastojala iskoristiti gotovo svaku priliku kako bih posjetila neku redovničku zajednicu, vidjela kako žive i hoću li čuti u svojem srcu glas koji mi govori: „Ovo je tvoj dom.“

Kratkotrajne zaljubljenosti koje sam imala tijekom tog razdoblja samo su me još više okretale prema redovničkom načinu života. Ono što me je dosta opterećivalo bila je nemogućnost pronalaska redovničke zajednice. Kada sam shvatila da ne mogu donijeti odluku, prihvatila sam kako možda još nije došlo vrijeme da se odlučim i stavila sam sve u Božje ruke. Na kraju krajeva, moje srce je bilo spremno, od Njega mi je samo trebao neki znak. U srcu sam tako osjetila kako će mi moja svakodnevica biti dovoljan putokaz te sam odlučila promatrati koje mi ljude Gospodin šalje na put, u kakve me situacije stavlja u nadi da ću nekako naići na put do samostana.

Moj put, poslovi koje sam radila i aktivnosti u koje sam bila uključena vodili su me sve više prema ljudima, prema životu u svijetu, a sve manje prema samoći i životu molitve za kojim sam čeznula. Prošlo je puno vremena i puno teških duhovnih razdoblja, puno duhovne suše i (prividne) izgubljenosti dok nisam došla do jednog razdoblja kada se za mene sve promijenilo.

Kada sam shvatila da nemam redovnički poziv, uslijedilo je najteže razdoblje mog života

Bio je rujan 2017. godine kada sam si prvi put dopustila misliti da možda ipak nemam redovnički poziv. Osjećala sam se kao da mi je skinut teški teret s leđa, teret koji sam sama sebi nametnula. U isto vrijeme, osjećala sam se uplašeno jer nisam znala što Gospodin želi od mene. Nikad se nisam osjećala posebno pozvanom zasnovati obitelj, niti su se u meni budili majčinski osjećaji kao kod mnogih mojih prijateljica. Ali nekako sam u srcu osjetila poticaj da sama sebi dam priliku. Nisam ni znala da ću za samo nekoliko mjeseci upoznati čovjeka kojega je Gospodin odlučio darovati meni i mene njemu za cijeli život.

Nekoliko narednih mjeseci, nakon prihvaćanja da ipak nemam redovnički poziv, bili su jedni od najtežih mjeseci u mojem životu. Osim što sam doživjela mnoge promjene na poslovnom planu, preselila se u drugu državu, duhovna praznina koju sam osjećala bila je nešto što je obilježilo to razdoblje. Nikad se u životu nisam osjećala toliko sama, kao da pružam ruke prema nečemu što ne mogu dohvatiti. Bilo je to razdoblje u kojem sam na pomalo netipičan način upoznala čovjeka kojeg danas ponosno mogu zvati svojim mužem – preko Facebooka.

Živjeli smo na dva različita kontinenta

Nije to bilo tipično prijateljstvo s društvenih mreža. Naime, ja sam radila za jednu nevladinu organizaciju u Bruxellesu, a on je poznavao ljude iz te iste organizacije, ali u New Yorku gdje je i živio u to vrijeme. Dakle, bilo je to prijateljstvo između kojega stoji čitav Atlantski ocean. Iako netipično, naš je odnos u samo dva-tri mjeseca postao istinski prijateljski odnos. Naši su razgovori bili vrlo duboki i smisleni, dijelili smo jedno s drugim puno toga, molili smo jedno za drugo. Ono što mi se već tada svidjelo kod njega je način komunikacije, koja je bila puna poštovanja. Poštovao je naš odnos, mene kao osobu, moje vrijeme, cijenio je naše razgovore i trudio se oko toga da se oni nastave. On sam voli reći kako je i s njegove i s moje strane postojala volja za komunikacijom i to je na neki način stvorilo u nama osjećaj predanosti tom odnosu koji smo gradili. Bili smo predani jedno drugomu čak i prije nego smo se upoznali, a činjenica da smo u prvih nekoliko mjeseci poznanstva samo razgovarali svakako je pridonijela kvaliteti našeg odnosa poslije.

Trenutak upoznavanja došao je prije nego smo oboje to očekivali – počeli smo redovito razgovarati u siječnju, a već u ožujku sam trebala zbog posla otputovati u New York. Tu je također vidljivo koliko je Bog velik i kada je nešto Njegova volja, On će naći način da se ona ostvari. Kada je saznao da dolazim, moj muž je svojem najboljem prijatelju poslao moju sliku i rekao mu: ,,To je moja buduća žena!“

Njegova zrelost i inicijativa bili su ključni za održavanje i izgradnju našeg odnosa

U New Yorku sam provela mjesec dana kroz kojih smo se nas dvoje dodatno zbližili i odlučili biti u vezi prije nego sam se ja vratila u Europu. Kako sam prije spomenula, od samih početaka naš je odnos bio prožet molitvom. Prije nego smo se upoznali osobno, molili smo jedno za drugo, a sada kad smo bili zajedno, molili smo zajedno – krunica i sveta misa bili su nam oružje koje nas je nosilo kroz sve dobre i loše trenutke, kao i posebna pobožnost sv. Josipu, sv. Ani i sv. Riti. Kad sam se vratila u Europu, nismo zapravo znali što nas čeka, hoće li naša veza uspjeti i na koji način. U tih prvih nekoliko mjeseci njegova zrelost i inicijativa imali su ključnu ulogu u održanju naše veze.

On je bio taj koji je preuzeo odgovornost i došao u Europu sa željom da nađe posao tamo gdje sam i ja živjela. To mu nije uspjelo, a kako je iz Španjolske, vratio se kući te smo još neko vrijeme morali održavati vezu na daljinu. Ono što je još znakovito za prvo razdoblje naše veze jest to da je on bio puno duhovno snažniji od mene i discipliniraniji. On je molio za nas puno više nego ja, bio je usmjeren na nas u potpunosti i uvijek tražio načine kako da mene razveseli, kako da me iznenadi, kako da mi pokaže svoju ljubav. Meni je trebalo malo više vremena da narastem u tom smjeru, da naučim što znači voljeti nekoga svim svojim bićem, a ne samo riječima.

Spoznali smo da je ljubav iznad logike i vrlo brzo znali smo da želimo život provesti zajedno

Iako nam je oboma bilo očito da Bog vodi našu vezu i da je On izvor naše ljubavi, to ne znači da nismo imali poteškoća i problema, uzrokovanih većinom mojim karakterom. On sam kaže kako je u tom prvom razdoblju njemu postalo jasno da je ljubav iznad logike. Jer, da se vodio logikom, mogao je puno puta reći kako nije vrijedno patiti ili se živcirati i kako je bolje završiti s našom pričom. Ali ljubav koju je osjećao prema meni bila je jača od svih problema i patnji (koje su u tom razdoblju padale većinom na njega), on je bio svjestan da me voli i da ne želi voljeti nikoga drugoga. U trenutcima kada nije znao što činiti, utjehu je nalazio u Kristu – bio je siguran od početka da sam ja za njega i da Gospodin zna što čini, zna bolje.

Vrlo brzo znali smo da želimo provesti skupa čitav život, da nijedno od nas ne želi voljeti nikoga drugoga (unatoč našim manama koje oboje imamo). Već tri mjeseca poslije upoznala sam njegovu obitelj te smo počeli razgovarati o našoj svadbi. Zaručili smo se u kolovozu, a vjenčali u listopadu, nakon nešto više od 6 mjeseci veze. Za mnoge je naša odluka da se vjenčamo tako brzo bila pomalo čudna i iznenađujuća, kao i činjenica da nismo htjeli živjeti zajedno prije braka jer smo hodali u čistoći. Također, činjenica da smo htjeli organizirati svadbu koncentrirajući se prvenstveno na vjenčanje u crkvi, a tek na drugom mjestu na proslavu, ljudima se činila malo čudna. U današnje vrijeme, kada se svadbe organiziraju godinu dana unaprijed, uz mnogo priprema i pazeći na sve moguće detalje, nas smo dvoje, uz pomoć obitelji i prijatelja uspjeli organizirati našu svadbu u nešto više od mjesec dana. I tako smo, uz mnoge poglede pune nevjerice, ali i mnoge druge pune ohrabrenja, vjenčali se u crkvi Kraljice Krunice, dan prije njezine svetkovine.

Bog je zaista prisutan u svakom trenutku našeg života – On je snaga, uporište i prva ljubav

Dosta sam dugo razmišljala na koji način bih mogla ispričati našu priču, a da ona bude poticaj svima koji će je pročitati. Dijeleći s vama najbitnije trenutke iz naše veze, htjela sam pokazati koliko je Bog bio prisutan u svakom tom trenutku, te koliko smo nas dvoje zajedno bili usmjereni prema Njemu. Svaka veća odluka bila je praćena danima i tjednima molitve. U svakoj poteškoći koju smo imali uvijek smo se vraćali molitvi. Nas dvoje imali smo samo želju da se vjenčamo i da budemo obitelj, te smo živjeli u potpunom predanju vjerujući da se Gospodin brine za nas čitavo vrijeme.

Mnoge naše odluke bile su zapravo ,,leap of faith“, kao primjerice odluka da se vjenčamo u razdoblju kada on nije imao posao, a ja sam sa svojim završavala. Nismo znali kako ćemo i od čega živjeti, ali smo u srcu vjerovali da je to ispravna odluka. Nekoliko tjedana molili smo, posebno sv. Ritu – sveticu nemogućega, da nam Gospodin pomogne i blagoslovi početak našeg bračnog života. Kao svaki put do tada, njegova pomoć nije izostala i moj je muž našao posao samo tjedan-dva prije naše svadbe.

I danas, kada smo u braku, svjesni smo da je On sve što imamo, On je naša snaga i uporište, On nam je prva ljubav bez koje ne možemo znati kako voljeti jedno drugo i kako se iz dana u dan davati jedno drugom. Zajednička molitva i dnevno slavljene svete mise (kad god nam je to moguće) dva su stupa našeg bračnog života. Nikad prije nisam bila toliko uvjerena u moć molitve kao u posljednjih godinu dana, kada sam ustrajnom molitvom sa svojim mužem izmolila od Gospodina sve što nam je trebalo. Kao i uvijek, On je od nas tražio naših ,,pet kruhova i dvije ribice“, tj. našu spremnost i poduzimanje konkretnih koraka u smjeru kojim želimo ići, a On je od onoga što je nama bilo nemoguće učinio svoje i ispunio naše dane svojim čudima.

Ne trebaš se bojati da ti se Božja volja za tvoj život neće svidjeti

Jako je teško vidjeti sebe i svoj život Božjim očima i htjeti za sebe ono što je Njegova volja. Samo to izreći nije dovoljno, te riječi trebaju odjeknuti u našem srcu i ono ih treba prihvatiti. Kada se to dogodi, Gospodin mijenja naše srce tako da se ono počne otvarati za stvarnosti za koje smo se uvjerili da nam ne pripadaju, da ih ne zaslužujemo, da je to za nas previše (ili premalo).

Svatko od nas nosi mnoštvo krivih predodžbi o samima sebi i o tome kakav naš život treba ili može biti. A u stvarnosti, kao djeca Božja, moramo prihvatiti da imamo Oca koji nas neizmjerno voli, da je cijeli svijet naš i da je sve moguće. On je taj koji zna kako je oblikovao naše srce i gdje će ono biti ispunjeno. Ne bojmo se priznati svoje čežnje za ljubavlju, za obiteljskim životom, za molitvom, za tišinom, za klauzurom, za misijama, za bilo čime. Ne bojmo se to priznati čak ako i ne znamo je li to za nas i kako ćemo to postići. Kada smo potpuno iskreni sami sa sobom i u svojoj nemoći potpuno iskreni s našim Ocem, to je pokazatelj da ga priznajemo kao sukreatora našeg života, da nam je potreban i da želimo čuti Njegov savjet, njegovu volju. A kada odlučimo slijediti Njegovu volju, ne moramo se bojati da nam se neće svidjeti. Naprotiv, bit će to početak jedne divne avanture s Gospodinom!

Anita de la Rosa

Tekst je izvorno objavljen na stranici Žena vrsna. Portal bitno.net prenosi ga s dopuštenjem autorice.