Hrvatski dio Jadrana ljeti je preplavljen turistima, a među njima svake je godine sve veći broj backpackera. No početkom kolovoza u našu je zemlju ušla jedna čiji je cilj puno veći od običnog turističkog razgledavanja.

Prije sedam mjeseci Carlota Valenzuela (29) krenula je na 6000 km dugo hodočašće od rta Finisterre na krajnjem zapadu Španjolske do Jeruzalema. Kako će reći u razgovoru za naš portal, na put ju je nagnao “Božji glas” koji je čula u molitvi. S Carlotom smo razgovarali prošli tjedan u Rijeci gdje je provela četiri dana, uzevši kratku pauzu kako bi provela vrijeme s majkom koja je za tu priliku doletjela iz Španjolske.

“Dolazim iz Granade, ali sam živjela i radila u Madridu. Voljela sam svoj posao, imala puno prijatelja i radostan život koji je nalikovao savršenom. No osjećala sam da me Bog poziva na nešto veće. Premda sam redovito molila i išla na euharistiju, taj je osjećaj u meni rastao s vremenom te sam se počela pitati što mogu napraviti kako bih Gospodinu dala više prostora u svom životu.”

“Moj um inače je bio prepun briga o poslu i svakodnevnim obvezama, ali sam kroz meditaciju i razmatranje počela davati više prostora tišini. Tijekom jednog razmatranja u lipnju prošle godine osjetila sam kao da me Bog pita: ‘Koga tražiš?’ Odgovorila sam: ‘Pa Isusa’, nakon čega je uslijedilo novo pitanje: ‘Kamo ćeš otići kako bi ga potražila?’ U srcu mi je jednostavno odjeknulo: ‘Jeruzalem.'”

“Imala sam snažan osjećaj da to putovanje neću moći ‘obaviti’ avionom, već da moram ići pješke.”

Carlota je tražila i dobila slobodnu godinu na poslu te se počela pripremati za put.

“Ni Madrid, grad u kojem živim, ni Granada, grad iz kojeg potječem, nisu mi se činili ispravnom početnom točkom mog hodočašća. Potom sam razmišljala da krenem iz Santiaga de Compostele (završna točka popularnog Camina, tj. Puta sv. Jakova, op. a.) te preko Rima dođem u Jeruzalem, čime bih spojila tri najvažnija hodočasnička mjesta katoličanstva. Uskoro sam otkrila kako Santiago de Compostela zapravo nije posljednje odredište hodočasnika na Caminu, već da mnogi svoj put završavaju nešto zapadnije, na rtu Finisterre, čije ime doslovno znači ‘kraj zemlje’.”

“To mi se učinilo simboličnim. Moje hodočašće tako je, i fizički i duhovno, postalo putovanje od kraja prema početku, povratak temelju i središtu svega kako bih upoznala Boga.”


Nakon što je proučila rutu te društvene i političke situacije zemalja kroz koje će pješačiti, naša sugovornica napravila je plan puta te poduzela kratke “pripreme”. Pritom će naglasiti kako nije puno vremena uložila u vježbanje jer je njezin put “duhovno hodočašće”.

“Ako tijekom dana osjetim da više ne mogu hodati, stanem i odmaram se. Nisam u žurbi jer ovo za mene nije fizička aktivnost.”

Dodaje kako je spremajući se za put naučila važnu lekciju: “Mogla sam spakirati samo ono najnužnije te sam shvatila da imam puno suvišnih stvari.”

Obitelji, očekivano, na početku nije baš imala razumijevanja za njezin pothvat.

“Roditelji i brat bili su zabrinuti, pogotovo jer sama – i k tome još žena – idem na tako dalek i zahtjevan put. Na kraju su rekli da ne razumiju moju želju, ali da me podupiru. Zahvalna sam im na tome.”

Opisala nam je i kako izgleda uobičajen dan na hodočašću s kojeg redovito dijeli fotografije i videozapise na svom Instagram profilu Finisterre a Jerusalen, koji ima više od 22 tisuće pratitelja.

“U mjestu ili gradu koji posjetim najčešće boravim jednu noć, obično kod neke obitelji. Ujutro doručkujem te krenem na put. U prosjeku prođem 20-ak kilometara, a tijekom pješačenja trudim se cijelo vrijeme biti u Božjoj prisutnosti, diveći se svemu što je stvorio.”

Dodaje kako je “u 80 posto slučajeva već imala dogovoren smještaj”.

“Ponekad su ljudi kod kojih sam boravila kontaktirali svoje prijatelje ili obitelj u drugim mjestima da me prime, a ponekad su mi se budući domaćini javljali na Instagramu. U slučaju da nemam dogovoren smještaj, kucam na vrata crkvi i kuća dok me netko ne primi. Moram posvjedočiti da sam u ovih sedam mjeseci uvijek našla mjesto za prespavati.”

Neke od situacija, dodaje Carlota, bile su čudesne.

“Došla sam u malo selo na jugu Francuske gdje nisam poznavala nikoga niti sam znala gdje ću provesti noć. Zabrinula sam se te postala anksiozna. Zavapila sam: ‘Bože, činim ovo za tebe, pomozi mi.’ Ubrzo nakon toga jedan stariji par prolazio je trgom, ugledali su me te me pitali imam li mjesto za prespavati. Odgovorila sam da nemam nakon čega su me pozvali da prenoćim kod njih. Odmah sam rekla Bogu: “Ok, jasno mi je, imaš sve pod kontrolom, neću se više brinuti’ (smijeh). To se ponovilo nekoliko puta.”

Jedan od najtežih trenutaka dogodio se drugog dana putovanja.

“Prvi dan sve je prošlo idilično, došla sam u selo gdje me očekivao svećenik, imala sam smještaj i hranu, a iduće jutro stvari su krenule nizbrdo. Padala je kiša, vjetar je snažno puhao, a ja sam se izgubila sedam puta. U svakoj zemlji imala sam krize, ali i prekrasne trenutke.”

Jedan od njih bio je susret sa Svetim Ocem u Vatikanu nakon opće audijencije.

“Bila sam jako sretna što ću ga upoznati, ali i nervozna. Unaprijed sam isplanirala cijeli govor, ali kad sam stala pred njega ništa od toga nije izašlo van. Spontano smo se počeli smijati, kao stari prijatelji. Bio je to radostan i iskren trenutak zbog kojeg sam shvatila da je život puno više od onoga što zamišljamo. Papa je iznimno zabavna osoba, pun je života i taj ću susret zauvijek nositi u svom srcu.”

Osim Svetog Oca, riječi hvale ima i za ljude općenito – rijetkost u svijetu gdje je diskurs često opterećen negativnom stranom čovjeka.

“Od malena slušamo kako se u svijetu događa puno loših stvari, da ljudi nisu dobri i da trebamo biti oprezni, ali ja sam na putovanju osjetila gotovo isključivo dobrotu i velikodušnost. Osobe koje nikada nisam vidjela otvarale su mi vrata svojih kuća, dijelile hranu sa mnom, pomagale mi… Osjećam veliku odgovornost svjedočiti da ljudi nisu užasni, već velikodušni i dobri.”


Putovanje je, dodaje, promijenilo i nju: “Prije sam bila sramežljiva i nisam govorila o svom odnosu s Bogom, ali sada sam otvorenija te mi je puno lakše izraziti drugima što osjećam. Također, više ne osjećam onu užurbanost koja me pratila u Madridu. Naučila sam usporiti te se manje brinem. Naučila sam i kako Bogu darovati više vremena te mu šire otvoriti vrata srca. Ostavljam mu prostora da me svakodnevno iznenadi i u tome doista uživam.”

Kaže da ne zna što će raditi nakon što stigne u Jeruzalem…

“Moje želje i planovi su mali, a ono što Bog može učiniti veliko. Trudim se ne stavljati barijere na put već želim biti otvorena njegovoj volji, boraviti u Božjim rukama, a onda će mi on reći što trebam. Trenutno samo znam da moram ići korak po korak…”

Carlota Valenzuela kroz Hrvatsku će (uz usputni posjet Međugorju) hodočastiti tijekom kolovoza, a nakon toga put ju vodi kroz Crnu Goru i Albaniju.

“Moram naglasiti kako sam, prije no što ću uopće ući u Hrvatsku, primila jako puno poruka ovdašnjih obitelji koje su me pozvale u svoj dom. Hrvatska je peta zemlja koju posjećujem i još se nikada nije dogodilo da me toliko ljudi kontaktiralo te mi ponudilo pomoć i smještaj”, izjavila je zaključivši kako će svaku osobu koju susretne na svom putu do Jeruzalema “nositi u svojim molitvama”.