Htio sam se pohvaliti svojom novom krunicom, izrađenom u Italiji, koju sam kupio posebno za mjesec krunice – listopad. No što je još važnije, htio sam s vama podijeliti iskustvo utjehe koje sam imao prošle nedjelje, kad sam bio strašno razočaran nedavnim ponašanjem tolikih svećenika i biskupa.

Zbog raznih okolnosti otišli smo na večernju misu u 19 sati u svojoj katedrali. Za oltarom bio je vrlo pobožan stari svećenik kojeg prije nisam viđao, a koji je misu služio s velikom pobožnošću i iskrenom ljubavlju.

Kad je misa završila, i ljudi su počeli odlaziti, sjetio sam se da mi je u džepu moja nova krunica, koja nije bila blagoslovljena.

„Gaby“, rekao sam svojoj ženi, „idem vidjeti hoće li mi svećenik blagosloviti krunicu.“

Okupili smo svu našu dječicu i pomogli im obući jakne prije nego što smo pošli prema izlazu. Okretao sam se i tražio pogledom, ali svećenika više nije bilo. U crkvi je bilo samo nekoliko redovnica u tradicionalnim sivo-crnim habitima, koje su skupljale preostale župne listiće i pospremale. Došao sam do jedne od njih.

„Sestro“, upitao sam, „jeste li vidjeli svećenika? Pitao sam se bi li mi mogao blagosloviti krunicu.“

„Mislim da bi“, ljubazno je odgovorila. „Brzo, pođite sa mnom!“

Postarija, ali energična redovnica odvela me do sakristije (tamo svećenici drže misno ruho i pribor te se pripremaju za misu). Nažalost, nije bilo nikoga. Sestru to nije nimalo zbunilo, i požurila je prema stražnjim vratima.

„Dođite!“ naredila je, i ne okrećući se da vidi idem li za njom, žureći van, u hladnu i kišnu noć. Pošla je ravno prema stražnjem parkiralištu, gdje je upaljen stajao jedan jedini skromni automobil. Prozorsko se staklo polagano spustilo.

„Oče!“ zazvala je zadihana redovnica. „Ovaj čovjek volio bi da mu blagoslovite krunicu.“

Jadni stari svećenik izbliza je djelovao još starije i krhkije. Odmah sam požalio što gnjavim tog starca. Sjedio je u autu i slušao što mu redovnica govori, i vidio sam kako mu je pogled privukla krunica sa svojim raspelom. Isključio je auto. Otvorila su se vrata, i starac je vrlo polako izašao. Pružio sam mu krunicu i ispričavao se što ga gnjavim tako kasno. Na moje iznenađenje, nije mi uzeo krunicu iz ruke, nego mi je dao znak da ga slijedim.

„Dođite“, rekao je, i na moje iznenađenje počeo polako ići prema stražnjim vratima crkve, a redovnica i ja smo ga slijedili. Polako se popeo stubama i ušao u sakristiju. Izvadio je ključ i otključao ormar iz kojeg je izabrao štolu (dio svećeničkog ruha) i pažljivo je stavio. Zatim je otvorio jednu ladicu i izvadio bočicu blagoslovljene vode. Zamolio me da mu dam krunicu, i počeo žarku molitvu, koja je trajala nekoliko minuta, i više puta poškropio krunicu. Nisam mogao ne primijetiti kako se lice i držanje toga svetoga svećenika dramatično promijenilo. Više nije bio onaj krhki starac što stoji na kiši. Ispred mene je stajao energičan čovjek ozarena lica, koji je žarko molio i zagovarao, i niz običnih zrnaca postao je snažno duhovno oružje vojujuće Crkve!

Nisam mu mogao prestati zahvaljivati. Gotovo me do suza dirnula iznimna predanost tog starog svećenika svome zvanju! Iza njega je i dalje stajala redovnica, još jedan neumorni vojnik u Božjoj vojsci! Dokle god imamo takvih ljudi, kako da ja nastavim udobno sjediti i prigovarati zbog problema u Crkvi? Bog će se pozabaviti zlima. Nama preostaje da nastavimo biti vjerni svojim životnim pozivima.

Čuvat ću tu krunicu dok sam živ!

Ken Geraci | Facebook

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net