Postoje neke priče za koje Bog želi da budu ispričane, postajući tako sjeme koje će, ako padne na plodno tlo, uroditi mnogim plodovima.

Takva je i ova priča o tri hodočasnika i njihovoj avanturi na kojoj su doslovno prošli mini križni put, premda na njega nisu bili spremni. Ne radi se ovdje o ikakvim nadnaravnim ili nemogućim događajima, upravo suprotno. Realnost ove priče je ono što ju čini uvjerljivom i bliskom… Ovdje se zapravo radi o križnom putu koji je naš život, a biciklističko-hodočasnička etapa trojice mladića u trajanju od 7 dana bila je život u malom, sa svojim rađanjem, razvojem, usponima i padovima, sve do uminuća i konačne radosti…

“Ajmo biciklima do Međugorja”

Petar Vrdoljak, Hrvoje Kolak i Lovro Kanceljak bili su više poznanici nego prijatelji, površno se družeći na probama zbora u župi, ponekad i izvan njega. Takva druženja najčešće su neopterećujuća: dijelite više zajedničkih radosti nego problema. Ipak Bog je, kako to On već radi, odlučio spojiti baš njih troje iz samo njemu znanih razloga.

“Imali smo probu zbora i došli smo ranije kao i svaki put. Sjećam se, prije probe dođem i spontano kažem Hrvoju: ‘Imam jednu ideju’, a on odgovori: ‘Imam i ja’, i onda u istom trenutku ispalimo: ‘Ajmo biciklima do Međugorja'”, priča mi Petar dok se zajedno odmaramo u Postiri na Braču. On i Hrvoje došli su na zasluženi odmor nakon najveće pustolovine u svojim životima.

Hrvoje potvrđuje njegove riječi, smijući se: “Hahaha, stvarno smo rekli u isto vrijeme.”

Čuvši njihov razgovor odlučio im se priključiti i Lovro te su počeli planirati svoj poduhvat. Uskoro su im se “pridružile” i prve ptice-rugalice:

“Di ćete vas troje? U Međugorje? Biciklima? Ma nema šanse, zaboravit ćete vi na to”, odjekivali su glasovi, podsjećajući na psa na lancu koji snažno laje, ali mu je stvarna moć nikakva, jer ovi momci donijeli su čvrstu odluku.

Ipak uskoro je iskočila prva prepreka – dečki su pozvani na Svjetski dan mladih u Krakov kako bi dodali malo duboke boje ženskim glasovima koji su tamo pjevali, prilika koja se ne propušta.

“Istina, SDM nam je malo poremetio planove, ali nismo htjeli odustati, uostalom dali smo i zavjete”, govori Petar, a Hrvoje dodaje: “Vratili smo se iz Poljske negdje oko ponoć, 1 ujutro. Ja nisam oka sklopio već sam prvo išao spremiti bisage, zatim sam potrpao stvari, montirao ih na biciklu, koja je zajedno sa svime težila oko 25 kilograma te smo se u 6 ujutro našli i krenuli iz naše župe u Remetama.”

Prije puta blagoslovio ih je njihov duhovnik, karmelićanin Danijel Čolo, koji ih je zajedno s njihovim anđelima čuvarima pratio u molitvi, a molitva im je doista bila potrebna.

Putovanje u Međugorje biciklima nije neka novost, dapače nakon čitanja o putovanju Davora Rostuhara i njegova prijatelja biciklima od Zagreba do piramida u Gizi, malo me toga može iznenaditi, ali ovo nije bilo obično putovanje… ono je bilo inicijacija, nešto što je gotovo zamrlo u zapadnjačkoj kulturi. Na kraju, kako sam već rekao, ono je bilo život u malom.

Bolovi, a tek smo krenuli

Krenuli su dosta lako i dosta brzo, starom cestom od Zagreba prema Splitu kojom su toliko puta automobilima išli na more. Prva dva dana prošla su relativno jednostavno: 100 kilometara po danu, Zagreb – Slunj – Udbina, Rastoke kao suze koje u slapovima teku divu niz obraze, redovita molitva, a i baby puder je uspješno radio svoje (ako ikad budete išli na dugu vožnju biciklom shvatit ćete zašto).

IMG-20160824-WA0012

Međutim, treći dan bio je prekretnica. “Treći dan počinju takvi bolovi da ne možeš ni sjediti, a ni okolina te više ne privlači”, govore mi momci.

“Od Gračaca prema Obrovcu bilo je teško”, prisjeća se Hrvoje dok nam opisuje njihove prve poteškoće. “Toliko smo puta tamo prolazili automobilom, ali mi se put nikada nije činio tako dug… Ulovili su nas grčevi, vozili smo preko bolova, ponestalo nam je vode, vrućina, a nigdje hlada… Rekli smo: ‘Razapni šator, ne možemo više’. Ipak, na kraju smo skupili snage, uzeli krunicu u ruke, molili Božje milosrđe i sve je bilo lakše.”

Prema njihovim riječima krunica Božjeg milosrđa uz Gospinu krunicu i svetu misu kad god bi stigli, bio je dio svakodnevnog rasporeda.

“Ako bi slučajno zaboravili izmoliti, uvijek bi se dogodila neka nezgoda koja bi nas podsjetila na to”, dodaje Petar smijući se.

Dan poslije odlučili su se povesti do Pašmana gdje im je bio prijatelj s obzirom na to da nisu mogli pronaći nikakav drugi smještaj. Premda ih je jedna noć na Pašmanu okrijepila, ona je predstavljala smiraj pred buru, bonacu pred veliki val koji nadolazi.

Dok šetamo kroz njihova sjećanja pitam ih: “Jeste li se svađali, je li bilo kakvih nesuglasica?”, istovremeno znajući odgovor.

“Naravno da je. Prvi put smo se posvađali iznad Splita dok smo više od sat vremena tražili novoizgrađeni karmelićanski samostan gdje smo trebali prespavati. Znaš da si na cilju, a zapravo se cijelo vrijeme vrtiš u krug. Tada smo se malo posvađali s ovim trećim dečkom koji je bio zadužen za GPS.” Nisu to bile jedine svađe. Najgora su ona otrovna bockanja koja proizlaze iz nervoze: “Kako ne možeš dalje, pa stali smo prije pet minuta…”, derali su se jedan na drugog, premda su sva trojica svakim okretajem pedale razmišljali samo o idućoj oazi.

Stavi tri gladna, umorna i nervozna dečka zajedno i dobio si kaos… osim ako su u Duhu, a oni su bili. Zna Gospodin zašto ih je “zagubio” na koji sat. Na kraju su ipak pronašli samostan, pojeli, namazali se baby puderom i zaspali u miru.

Bura u klancu iznad Omiša

Bude se. Kiša je. Bura udara u zidove samostana, a njezina hladnoća uvlači ti se u kosti koje klecaju protiv svoje volje. Oluja je mala riječ za ono što se taj dan pojavilo iznad Splita i Omiša. Ali nema druge, dalje se mora ići. Sjedaju na bicikle i kreću preko Omiša na Cistu Provo i onda prema Posušju. Ah Posušje, miris Hercegovine za kojim su toliko žudjeli prekrila je kiša nedajući im da osjete ni njegov trag. Granica je daleko i kad je sunce, kamoli kad slapovi padaju kroz zrak.

IMG-20160824-WA0026

Foto: Iznad Omiša prije nevere

Iznad Omiša bura pokazuje svoju pravu snagu. Prvo s Hrvojeva bicikla trga boce za vodu. Uskoro više ne mogu niti voziti, osuđeni su na guranje bicikli. Međutim bura se digla kao Levijatan koji je progutao Jonu. Rušila ih je jednog po jednog i jedino što im je preostalo bilo je sjesti uza zid i moliti.

“Ležimo po cesti i ne možemo dalje, a ekipa staje s autima i nudi nam pomoć, pita jesmo li dobro… Ali jednostavno ne možeš više, od boli i bure… Da se nije radilo o hodočašću nego nekoj avanturi mi bismo odustali treći dan”, govori Petar.

Hrvoje dodaje: “Vjetar nas je baš bacio s bicikla na zaštitnu ogradu, dobro da nismo pali. Legli smo uz zidić i po glavi nam se samo vrtjelo kako moramo zvati nekoga jer ne možemo dalje.”

Brdo iznad Omiša postalo je njihova Golgota: promrzli, gladni, izbičevani vjetrom iz čijeg se huka širila poruga okupljene mase tražili su Šimuna Cirenca koji bi ih pridigao i pomogao im. Ali ovo je bio tek drugi pad… Još su morali nastaviti sami.

Međutim, uskoro je Hrvoju pukla guma: “Zamijenili smo gumu, pa mi je opet počela puštati. Na kraju sam ju morao dopumpavati svakih 20 kilometara. Onda je Petru pukla zračnica, pa smo ju zamijenili, pa je nakon 200 metara pukla druga. Stali smo sa strane, riješili i to, samo da bi uskoro pukla vanjska guma, i to sve u kilometar razmaka.”

Petar više nije imao vanjsku gumu, a ostala mu je samo jedna zračnica koja je nekoliko centimetara virila iz gume. Tako više nisu mogli voziti.

Da bi stvar bila gora, kraj njih je u autu prošao Hrvojev rođak kojeg su tijekom puta posjetili. Vikali su za njim i mahali, ali nije stao. Mislio je da ga pozdravljaju, pa im je samo odmahnuo i nastavio svojim putom.

“Mi se nalazimo kod Blata na Cetini, u blizini nema trgovine za bicikle, niti znamo ikoga tko bi nam mogao pomoći, a čeka nas još 10-15 km vožnje do Katuna gdje nam je lokalni župnik spremio nešto hrane za odmor. Već kasnimo nekoliko sati.”

Tad su nazvali Petrova oca, odustali su… skoro. Nekako su smogli snage, uzeli krunicu u ruke, ponovno zazvali Božje milosrđe i idućih desetak kilometara vozili strahujući od svakog kamenčića koji je Petrovu zračnicu (koja je virila kao mjehur od opekline) mogao probušiti.

Ali nije. “To je novo međugorsko čudo”, rekli su dečki kroz smijeh, premda ne mislim da se u potpunosti šale.

Šimun Cirenac

Katuni su se napokon pojavili pred njima, 4 sata nakon dogovorenog vremena, kad je mrak već lagano pružio ruke prema ovom mjestu od nekoliko stotina stanovnika. Župnik je upravo služio misu u crkvi punoj mladih. Bila je subota i dečkima ništa nije bilo jasno, pitali su se odakle svi ti ljudi.

IMG-20160824-WA0016

Foto: Problemi s biciklom

Župnik je na kraju mise izašao, nasmijan i vedar: “Dečki, što se dogodilo?” pita. Oni odgovaraju: “Ma, problemi…”, međutim župnik ih prekida: “Kakvi problemi, nema problema, ako ima problema ne želim razgovarati s vama”, smijao se dok im je govorio. Uskoro je otišao držati neki sprovod samo da bi se vratio s jednim čovjekom, za kojeg će se ispostaviti da je njihov Šimun Cirenac.

Ispalo je da baš on ima gumu iste veličine kao i Petar. Guma takve veličine (29 cola) nije česta, stoga nije čudno da su dečki na prvu bili skeptični. Poslije je njihovu skepsu preuzela radost.

“Čovjek nam je dao svoju gumu, a nije imao rezervnu. To je kao da ti netko da svoje tenisice”, govore mi još uvijek u nevjerici. Također mi spominju kako su ih izvanredno nahranili, ali i nagovarali da ostanu.

“Cesta do Imotskog subotom je puna mladih koji se napiju i onda voze, mogli biste nastradati”, govorili su im. Ali dečki ni ovoga puta nisu htjeli odustati. Bog ih je doveo do ovdje, čuvat će ih i dalje.

Još uvijek se sjećaju blagoslova koji im je udijelio taj svećenik. Odveo ih je pred Presveto i uputio im riječi koje su ih pratile do kraja puta. Bili su spremni za Posušje.

Kad te umor zanese

Prošla je ponoć, dižu se prema Imotskom, a misli postaju crne kao noć. Premda je kiša prestala, vjetar je još uvijek puhao, a nekad tihi glas, sada je sve prodorniji: “Odustani!”, viče u njihovoj nutrini, dok automobili puni pijanih mladih jure pokraj njih.

“Bilo nas je strah automobila, kad čuješ da juri, a ne znaš vidi li te. Bilo je puno situacija kad su prolazili vrlo blizu, svega 20-ak centimetara od nas. Slično je bilo i kraj Karlovca sa šleperima, to je bilo opasno. U glavi mi je samo bila slika Međugorja i to mi je davalo snage, iako kad bih vidio koliko nam još treba najrađe bih bacio bicikl i odustao”, svjedoči Hrvoje.

Petar je također imao blisko iskustvo s jednim automobilom. “Nekoliko te puta od umora zanese u drugu traku. Tako je mene jednom zanijelo te sam završio u drugoj traci, gledajući automobil kako juri prema meni. Cesta je bila mokra, ali je uspio zakočiti.”

IMG-20160824-WA0020

Foto: Kad te umor zanese

Na kraju su živi i zdravi stigli u Posušje. Tada je sve bilo gotovo – znali su da su uspjeli. Tih 60 kilometara preostalog puta činilo im se kao jedan korak naspram svega što su prošli.

“Kad smo vidjeli tablu ‘Međugorje’ samo su mi počele ići suze niz lice, sve mi je prolazilo kroz glavu. Kad smo potom došli ispred crkve, zagrlili smo se i zajedno plakali”, govori Hrvoje, a Petar dodaje: “Taman smo stigli na misu u 19 sati. Slušamo misu i gutamo knedle u grlu…”

Na Podbrdu su se zahvalili Gospi moleći krunicu, a kad su potom otključali bicikle i sjeli na njih, shvatili su da ih je i zadnji atom snage napustio.

Unatoč mnogim poteškoćama posebno su zahvalni na brojnim svećenicima koji su ih ugostili, od Katuna, Splita, preko Gračaca i Udbine do Slunja. Ali tih 7 dana i 640 kilometara na kraju su izgradili jedno čvrsto prijateljstvo.

Hrvoje je to jednostavno sažeo: “Postali smo najbolji prijatelji i to do kraja života.”

Tino Krvavica | Bitno.net

© Bitno.net – sva prava pridržana

© Foto: privatni album