Pavao Miki rodio se oko 1562. u Tsunokuniju nedaleko Kyota. Kršten je s pet, a u Družbu je ušao s 20 godina. Dobro je poznavao budizam pa mu je to pomoglo u radu s domaćim stanovništvom. Postao je glasovit kao vrsni propovjednik i vjeroučitelj. Zahvaljujući njemu mnoštvo duša iz svih slojeva japanskog društva prigrlilo je katoličku vjeru.

Svoj život posvetio je nasljedovanju Krista raspetoga i službi naviještanja evanđelja. O tome svjedoče njegova brojna pisma, osobito ona iz zatočeništva. Jedan od tadašnjih japanskih vlastodržaca, daimyo Toyotomi Hideyoshi, u strahu pred utjecajem stranaca i širenja kršćanstva, počeo je 1587. žestoko progoniti misionare i japanske katolike. Pavao Miki zatvoren je u prosincu 1596. On i njegova braća po vjeri morali su pješačiti oko 1000 kilometara od Kyota do Nagasakija. Putem su ih zlostavljali, vrijeđali i psovali, a oni su slavili Svevišnjeg, molili i pjevali „Tebe Bože hvalimo“.

Kad su stigli u Nagasaki, japanski grad s najvećim brojem katolika, Miki je 5. veljače 1597. razapet na križ. Svoju posljednju propovijed izrekao je s križa, opraštajući svojim progoniteljima i ubojicama, ponosan što je Japanac i katolik. Uz njega su razapeti i japanski isusovci Joan Soan de Gotó i Santiago Kisai te još 23 mučenika, među njima 6 franjevačkih misionara i 17 japanskih laika. Toga dana, 5. veljače 1597., 26 osoba završilo je život smrću na križu, poput svoga božanskog Učitelja. Razapeti su na brdu u okolici Nagasakia, kasnije nazvano „Sveto brdo“. Sve njih blaženima je proglasio 1627. papa Urban VIII., a svetima 1862. papa Pio IX. Posvećene su im brojne župe i crkve u Japanu i širom svijeta.

Iz Časoslova, Acta Sanctorum:

Iz Povijesti mučeništva svetog Pavla Mikija i drugova sastavljene od pisaca suvremenika

Pošto su križevi nasađeni, čudesno je bilo vidjeti postojanost sviju koju su im budili čas otac Pasije a čas otac Rodriguez. Otac Komesar je stalno ostao kao nepomičan očiju uprtih u nebo. Brat Martin je u zahvalu dobroti Božjoj pjevao neke psalme dodajući im redak: U ruke tvoje, Gospodine. A i brat Franjo Blanko jasnim je glasom zahvaljivao Bogu. A brat Gunsalvo još je jačim glasom molio Gospodnju molitvu i anđeoski pozdrav.

Brat naš Pavao Miki, videći gdje se nalazi na najčasnijoj govornici od svih što ih je ikada imao, ponajprije izjavi prisutnima da je Japanac i član Družbe Isusove, da umire zbog propovijedanja evanđelja i da je s tako izvanredna dobročinstva Bogu zahvalan. Zatim nastavi ovim riječima: “Kad sam već došao do ovog trenutka, držim da među vama nema toga koji bi vjerovao da ću sad prešutjeti istinu, pa vam izjavljujem da nema ni jednog puta k spasenju do onoga što ga imaju kršćani.”

Nato svrnu oči k drugovima te ih uze u tom posljednjem boju bodriti; na licu svih njih javi se nekakva radost, ali osobito na Ljudevitu, pa kad mu neki kršćanin doviknu kako će ubrzo biti u raju, pun radosti kretom prstiju i čitavog tijela svrati pogled svih gledalaca na sebe.

Antun, koji je bio zadnji s Ljudevitove strane, upre oči u nebo pa zazvavši presveto ime Isusovo i Marijino zapjeva psalam Hvalite, djeco, Gospodina, što ga bijaše naučio u Nagasakiju na vjeronauku: tamo s mnogo mara djecu poučavaju i u nekim psalmima, koje djeca nauče napamet.

Drugi su pak vedra lica ponavljali: “Isuse, Marijo”, neki su nazočne sokolili za život dostojan kršćanina. Tim i sličnim postupcima dokazivali su spremnost da umru. Tad četvorica krvnika stadoše izvlačiti iz korica koplja kakva upotrebljavaju Japanci. Na taj jezovit prizor svim se vjernicima ote uzvik: “Isuse, Marijo”, i slično. Vjernike stade tužan vapaj koji prodiraše do neba. Krvnici ih jednim ili sa dva udarca učas sve dokrajčiše.

Pomolimo se: Bože, jakosti svih svetaca, ti si svetog mučenika Pavla Mikija i njegove drugove po smrti na križu pozvao u život. Udijeli nam njihovim zagovorom da svoju vjeru čvrsto držimo sve do smrti. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, sinu Tvome, koji s Tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetog, Bog, u sve vijeke vjekova. Amen.