U prostranoj samostanskoj kuhinji, pod čađavim kaminom, nad velikim loncem pobožno se nadvio brat kuhar kušajući juhu od povrća koju je spremao za ručak. Sve je bilo tako sabrano da bi se moglo pomisliti kako se radi o vrlo pobožnom i svetom činu, a ne o običnom spremanju ručka.

Zaista su fratri iz Biteta u svakom obroku osjećali nešto osobito, moglo bi se reći čak pobožno, čime je brat Jakov začinjao svakodnevni samostanski obrok. Isprva su bili iznenađeni kad su na starim okrnjenim zdjelama počeli osjećati najfinije okuse tako da mu je zbunjeni gvardijan jednoga dana priznao: “Otkad si ti u samostanu, moramo se ispovijedati i za grijehe okusa.” Brat Jakov ga je tješio: “Nemojte se, oče, brinuti za to, i naš sveti otac Franjo je na samrti kušao slatkiše.”

Brat Jakov je i dalje začinjao jela svojom ljubavlju. Kuhao je pažljivo i siromašno, ali vrlo maštovito i ukusno. Uz miris jeftina tamjana fratri su se počeli navikavati na miris maslinova ulja, prženog luka, ružmarina itd. Pobožni stari fratar – asketa – znao je ponekad negodovati, ali iznad svega je pazio da ne povrijedi bratsku ljubav. “Brate Jakove, vi tako dobro kuhate, ali zar to priliči samostanu? Sjetite se kako je naš spasitelj opomenuo Martu da se brine za mnoge nepotrebne stvari.” Brat Jakov nije završio velike škole, ali se izvrsno znao braniti: “Oče, pa zar vi ne osjećate evanđeoski miris naših jela? Sjetite se kako bi lijepo bilo sjesti s Isusom na jednoj od njegovih gozbi. A Isus je volio gozbe, zar ne? A onda, sjetite se kako je naš Gospodin usporedio kraljevstvo nebesko s velikim prostrtim stolom. A tek ona gozba priređena izgubljenom sinu, pa susret s učenicima u Emausu…” Brat Jakov se tako zanosio dok je govorio da je stari redovnik ostao zbunjen i prije negoli se snašao, brat Jakov je nastavio: “Uz to, primijetio sam, oče, da stol veoma utječe na fratarski život. Ponekad oslobađa braću od lošega raspoloženja ili duhovnog zamora…” Iskusni asketa se ipak brzo snašao i spremno upao u riječ: “Tu sam vas čekao, brate. Nije li nas Gospodin upozorio da nam tjelesa ne otežaju u proždrljivosti, aha!” “Posve ste u pravu, oče, kad opazim da je u samostansku blagovaonicu ušlo previše svjetovnog duha, tada u jelo stavim manje soli, a u juhu više vode. Bolje razrijediti juhu negoli kreposti, zar ne?” Zaista su riječi fra Jakova bile istinite. Za njega je kuhanje bila prava pobožnost. U kuhinji je vladala tišina, a on je uz svaku hranu imao svoje molitvice. Čisteći luk, molio je: “Smiluj mi se, Bože…”, dok je ispirao mrkvu, ponavljao je: “Slava ocu…”, a čisteći ribu, pjevušio je: “Zdravo, zvijezdo mora”.

Brat Jakov je razvio vrlo domišljatu i vedru kuhinjsku teologiju koju je rado prenosio na svoje pomoćnike. “Evo, brate, ovu ciklu možeš ljuštiti na poganski, teološki i umjetnički način. Na prvi način to radi onaj koji svoj posao obavlja nesavjesno i nestrpljivo pa ne pazeći na siromaštvo, guli predebelu koru. Teolog će početi ljuštiti s jednoga kraja, a zaustavit će se na drugom pazeći da ne prekine rez, na sjećanje trajnoga Božjeg djelovanja. Za razliku od njega, umjetnik će poštivati svaku pojedinu kvrgicu i udubinu na cikli kao da u ruci drži remek-djelo.” Slušajući to, besposleni fratar dosjetljivo je nadodao: “A svetac je onaj koji sve to čini tako da ne uprlja ruke.” Mnogi ugledni gosti koji su dolazili u samostan željeli su vidjeti i pohvaliti brata kuhara nastojeći doznati od njega kakav poseban recept. On je radosno dijelio sve što je imao i bio svjestan da je i sam sve besplatno primio. Napete uši gurmana slušale su zvonki glas fra Jakova koji im je odavao tajnu svoga originalnog recepta za spremanje boba: “U tavi polagano pržim luk dok ne pocrveni, zatim dodam metvicu i ubacim sitno nasjeckanu slaninu. Kad sve to smekša i uvene, nalijem vode i pođem u crkvu na Srednji čas. Kad se vratim s molitve, u to uspem prethodno namočeni bob i kad se skuha, dodam soli i papra. Prije samog posluživanja sve pospem sitno isjeckanim peršinom.”

Fra Jakov je mnoge tajne svoga kulinarstva naučio u roditeljskom domu obitelji Varianđec od majke Beatrice koja je svoga sina i supruga Leopolda razveseljavala ukusnim jelima. Jakov se rodio oko 1400. godine. Približno tridest godina živio je u rodnom Zadru, a tada je pošao s fratrima koji su prihvatili obnovu reda u Apuliju, u Biteto, i tu je ostao do smrti. U samostanu je obavljao razne poslove, skupljao je milostinju, obilazio siromahe, obrađivao je vrt i posebno se iskazao za vrijeme kuge dvoreći požrtvovno bolesnike.

Kao što je u djetinjstvu znao proboraviti duge sate na morskoj obali gledajući u nepreglednu pučinu, tako je i pod stare dane gledao prema rodnoj Dalmaciji. Braća su ga znala zateći pokraj ognjišta zagledana prema nebu i oblivena obilnim suzama, a ponekad je u molitvenom zanosu lebdio u zraku. Jednoga dana, dok je spremao objed, naglo mu je pozlilo i fra Jakov se preselio u vječnost. Bilo je to vjerojatno 1485. godine.

Na licima fratara mogla se pročitati iskrena tuga radi odlaska fra Jakova. Možda je istodobno u mislima mnogih prostrujilo pitanje: Tko će sada kuhati? Kad je konačno gvardijan odredio novoga kuhara, našlo se u smočnici mnogo spremljena voća, ukiseljena povrća, maslina, sušenih začina, s porukom na komadiću pergamene: “Za dane koji dolaze.”

Kad je 1505. godine otvoren njegov grob, pronađeno je njegovo neraspadnuto tijelo. Blaženim ga je proglasio papa Klement XI. 1700. godine.

Gornji tekst je izvadak iz knjige o. Doroteja Toića Priče iz života hrvatskih svetaca i uzornih vjernika. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.

Ostale članke iz niza “Priče iz života hrvatskih svetaca i uzornih vjernika” možete pronaći na linku OVDJE.