Što je vjera?

Isus se žali što je vjera tako rijetka i tako slaba; kad zapazi vjeru u nekome, veliko je njego­vo udivljenje: kao da se radi o nečem izvanred­nom, čak za njega

Isus i satnik

O vjeri su dane tolike definicije da bi bilo bolje jednom zauvijek reći da se vjera ne da definirati.

Za neke je vjera ″da″ Riječi Božjoj – ali za to je potrebno da Bog postoji i govori – a time se pretpostavlja ono što se želi dokazati.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Prema drugima vjera je milost pa ju je onda besko­risno tražiti ako je već ne posjedujemo.

Za većinu suvremenih mislilaca vjera je shvaćanje koje je svjesno svojih granica, a za ostalo se povjerava jednoj tajanstvenoj višoj moći koja vla­da svijetom i samim svojim postojanjem.

Takav način odreknuća uma ostavio je trag u na­rodnoj izreci: ″Da se u ovo povjeruje, potrebna je upravo vjera″. To znači da za vjerovanje treba ko­ji puta ušutkati svoj razum.

Za druge, opet – vjera uspostavlja suodnos izme­đu Boga i ljudskog bića, a to se većinom ostvaruje posredovanjem Svetoga pisma ili neke Crkve; ali, bio to di­jalog ili veza, potrebna su dva sugovornika – i ta­ko ponovno dolazimo do ranije spomenutoga prigo­vora.

Za Bernanosa vjera nije drugo doli ″dvadeset četi­ri sata dvojbe, manje jedna minuta nade″. Po toj lijepoj izreci vjera bi bila dvojba koju tek neki ira­cionalni osjećaj može tu i tamo nadvladati. Vjeru, dakle, nije moguće ni definirati ni protumačiti.

MEĐUTIM…

Bog je ljubav, dakle, u ljubavi treba tražiti objašnjenje za vjeru.

Vjera se ne sastoji samo u tome da čovjek vjeruje da Bog postoji. Kristovi suvremenici nisu u to sumnjali, ali Krist, očito, od njih traži više. Lako je ustanoviti kako im često spočitava njihov nedostatak vjere; on za to ne bi imao nikakva raz­loga, osobito među Židovima, kad bi se radilo sa­mo o tome da priznaju Božju opstojnost, a još manje za slučaj kad bi vjera bila samo dar, nekima dan, a drugima uskraćen.

Isus se žali što je vjera tako rijetka i tako slaba; kad zapazi vjeru u nekome, veliko je njego­vo udivljenje: kao da se radi o nečem izvanred­nom, čak za njega. Tako pred stotnikom koji ga je molio da mu spasi slugu i koji ponizno otklanja čast da ga primi pod svoj krov riječima: ″Gospodi­ne, nisam dostojan da uđeš pod krov moj″– Isus kliče: ″Zaista, kažem vam, ni u koga u Izraelu ne nađoh tolike vjere″ (Mt 8,10).

Ima još jedna zgoda koja nas potiče da preokrene­mo problem i zapitamo se što vjera predstavlja ­ne za čovjeka, nego za samoga Boga. Na Cvjetni­cu, kad je već blizu njegova muka, Krist silazi s Maslinske gore prema Jeruzalemu, preko saga od grana i haljina, prostrtih po njegovu putu. On zna da će umrijeti, a zna i kako. Zna da će se zbiti još jedan dolazak i da njegovu kraljevstvu ne će bi­ti kraja. Pa ipak valovi radosnoga klicanja što ga prate u njemu izazivaju samo strahovita proro­čanstva o razorenju Jeruzalema i misao koju kao da glasno izriče samo za sebe: ″Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?″ (Lk 18,8). U tim sanjar­skim riječima, bremenitima mišlju, a opet prožetima zabrinutošću, mnogo se toga razotkri­va, a mogu se povezati i s posljednjim pitanjem Ivanova evanđelja, upućenom apostolu: ″Petre, ljubiš li me?″ (Iv 21,15). Za Krista, dakle, za Boga, to je jedino važno, a odgovor na to iskonsko pitanje jest vjera. Tu je vjeru Krist došao potražiti, potaknuti i požnjeti među nama, za nju se boji da je više ne će naći kad se vrati. Vjera je izraz uzajamne privlačnosti iz­među Boga – čije povlačenje privlači naše biće iz­nad njega samoga – i između onoga velikodušnog raspoloženja čovjekova srca da vjeruje u ljubav unatoč svim protivnim prividima, a upravo to raspo­loženje neodoljivo privlači samu božansku lju­bav.

André Frossard (preuzeto iz knjige “Bog u pitanjima”)


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 21. siječnja 2014.

Možda vam se svidi