Foto: Shutterstock.com

Često slušamo o problemu demografskog rasta koji bi u dogledno vrijeme zbog manjka radne snage mogao dovesti do propadanja mirovinskih fondova, starenja populacije, te naposljetku i do izumiranja nacije. S tim u skladu opravdano se poziva da se po tom pitanju nešto učini, budući da stvar postaje alarmantna.

Prije svega, smatram da je najsigurniji način da do demografskog rasta ne dođe taj da se o problemu demografskog rasta priča kao o problemu demografskog rasta. To znači baviti se posljedicama, a ne uzrocima. Baš me zanima tko će to stupiti u brak kako bi svojim potomstvom spašavao mirovinske fondove, ili tko će to roditi još par djece samo kako bi poboljšao demografsku sliku. Mislim da mladi u ljubavnom zanosu ne govore jedno drugomu „Draga/i, skupa ćemo sa svojom djecom pomoći oporavku mirovinskih fondova“, a majka se svome djetetu rijetko obraća sa „promilčiću demografskog rasta“. Također, pretpostavljam da to što se u kontekstu demografskog problema učestalo govori o nemogućnosti mladih da se financijski osamostale i zasnuju obitelj objašnjava činjenicu da je demografski rast manji u razvijenim zemljama gdje im je to lakše ostvarivo od onog u slabije razvijenim zemljama. Čovjek bi rekao da je stvar obrnuo proporcionalna. Ne planiram ovime omalovažiti važnost kvalitetne politike poticanja mladih pojedinaca i mladih obitelji kako bi se osamostalili, vjerujem da ona može pomoći, ali gledati na čovjeka i njegovo potencijalno potomstvo isključivo kao na gospodarski faktor je krivo, površno i ne rješava problem.

Obilježje našeg vremena je pokušavanje da se sve iščita iz raznoraznih statistika, pa kad se stvarnost ne uklapa u statistiku vjerojatno se smatra da nešto ne valja sa stvarnošću, dok statistika nužno mora biti ispravna. Tako se i sreća počela mjeriti statističkim podacima. Sve očito mora imati nek broj, smjer rasta, mora se moći iscrtati dijagram. Ne smatram promatranje statistika nepotrebnim, ali smatram da one bitne stvari čovjekovih životnih uvjeta ne mogu tako lako biti izražene kroz statistički prikaz. Prije bismo o duhu vremena mogli saznati iz knjige kakvog nadarenog književnika negoli iz mora dijagrama kojima nas se danas preplavljuje i objašnjava nam zašto se mi moramo ponašati u skladu s brojkama, rastovima, postocima. Čovjeka se promatra kao onoga koji se mora u sve te okolnosti uklopiti, umjesto da činimo puno razumniju stvar i pokušamo okolnosti uklopiti tako da odgovaraju čovjeku.

Jedno od pojednostavljenih objašnjenja problema koje se može čuti je ono klasično „Te mlade generacije su sebične i iskvarene, ne žele preuzimati odgovornost“ Navodno je u Egiptu pronađen natpis star oko četiri tisuće godina koji je glasio: “Ovaj svijet je stigao do kritične točke razvoja. Mladi više ne slušaju roditelje. Kraj svijeta ne može biti daleko.” Ne planiram ovdje braniti mlade za sve objektivne zlouporabe vlastite slobode koje čine, ali ovakvim govorom nećemo doći ni do kakvog rješenja. Izazovi pred koje je današnja mladež stavljena, zbog snažnog utjecaja medija i napretka tehnologije, zasigurno je nešto čemu ranije generacije nisu bile izložene. Tomu govori u prilog i činjenica da se ni stariji često ne ponašaju puno razumnije u uporabi novih tehnologija, posebice prilikom internet komunikacije i raznih drugih načina sudjelovanja u medijskom prostoru. Stvar je u tome da se stanje treba promotriti u svojoj specifičnosti, a ne donositi prijeke pojednostavljene sudove koji ničemu ne doprinose.

Kako bi bilo da se za promjenu čovjeka počne promatrati u njegovoj konkretnosti, a ne kao potencijalnog stimulatora demografskog rasta? Vrijednosni obrasci su nekada bili izraženiji i dominantniji, ljudi su se lakše uklapali i pronalazili svoj put unutar njih. Danas kad je toliko slobode postoji značajan problem orijentacije, pa se lijekovi koji su prije liječili danas vjerojatno ne bi pokazali djelotvornima. Upravo zbog čovjekove konkretnosti koja je danas obilježena time da često mora sam pronalaziti svoj put, smatram da ne postoji univerzalno rješenje problema i da je čista utopija govoriti o „poklopcu koji bi odgovarao svakome loncu“. Baš kao što je posljedica snažnog zagađenja okoliša ta da najprije stradaju životinje koje se pri orijentaciji najviše oslanjaju na svoje osjetljive instinkte, budući da ih zagađenje uvelike zbunjuje, tako i kao posljedica duhovnoga i moralnoga zagađenja prvo stradaju one osjetljive gotovo instinktivne ljudske sposobnosti orijentacije u životnom prostoru, bez kojih se čovjek ne osjeća sigurnim u pogledu zasnivanja obitelji i rađanja potomstva. Čovjek se više ne može oslanjati na svoj duhovni i moralni osjećaj koji je ranije u njega usađivala kultura koja je bila vrijednosno postavljena, a s vremenom je dopustio da mu refleksija i razmatranje potpuno zakržljaju pa se sada našao u jednoj sasvim izgubljenoj situaciji. Vjerojatno je takvo stanje najviše pogodilo one koji su uporno (kao posljedica oholosti?) tvrdili kako su oni osobe s iznimno čvrstim karakterom, pa im bilo kakva količina loših filmova, glazbe, društva ne može nikako naštetiti. Neprimjetno se dogodilo da su oni fini osjećaji za orijentaciju isparili dok su još uvijek tvrdili kako sve imaju pod kontrolom i kako su gospodari svoje sudbine. U tako tužnom stanju čovjeku je narušena sposobnost donošenja definitivnih odluka, budući da ni sam ne zna kuda bi sa sobom. To je ono što iz statistika nećete iščitati, a to je ono što oni koji su u konkretnoj stvarnosti najsnažnije osjećaju.

Stoga smatram da bi za demografski rast bilo najblagotvornije da svatko izdvoji deset minuta u danu i počne postavljati pitanja koja nemaju veze s demografskim rastom. Da svatko razmisli malo o vlastitom životu, osobama kraj sebe, zvanju, poslanju, vrijednostima. Možda da ode „toliko daleko“ pa promotri postoji li neki smjer u kojem gura, ili život jednostavno gura njega. Osjeća li se kao onaj koji donosi odluke ili život sam nadolazi, a on se brani koliko može. Što i tko ga privlači, zašto? Što mu je važno? itd. Ne kažem da će svatko do odgovora doći u svojoj sobi, ali će barem početi postavljati pitanja, iz kojih će mu možda postati jasno da barem neka ne može sam riješiti. Čovjek koji naposljetku dođe do nekih odgovora znat će prepoznati osobu koja je došla do sličnih odgovora, osnovati obitelj, imati životni smjer i hrabrosti podizati potomstvo, te naposljetku pospješiti „svemoćni“ demografski rast. Sve dok budemo išli s krivoga kraja i promatrali čovjeka u odnosu na demografski rast, a ne demografski rast u odnosu na čovjeka, neće biti ni demografskog ni bilo kojeg drugog rasta. Čovjek je svrha, od njega se polazi! Sve dok je on dezorijentiran nećete iz njega izvući niti stabilan brak niti potomstvo, niti bilo što drugo. Sve dok pitanje o čovjeku ne postane središnje pitanje razbijat ćemo glavu, kukati, zazivati „neka druga vremena“ i pri tome nećemo doći do adekvatnog rješenja. Nadam se da neće proći još previše vremena dok ova napredna civilizacija ne otkrije ponovno drevni zapis i dosegne razinu mudrosti starih Grka koji su na Delfima stavili natpis „Čovječe, spoznaj samog sebe“.

Ivo Džeba | Bitno.net