Mladić sam, student, laik. Odmalena sam odgajan u vjeri, naravno, onako kako su mi to mogli pružiti moji roditelji, obični seoski ljudi. Danas se smatram vjernikom. Ali kao mlad čovjek suočen s vjerom u sadašnjosti, posebno mnogo razmišljam o mnogim vjerskim pitanjima. Moram priznati da sam se pomoću tih razmišljanja dublje učvrstio u nekim vjerskim postavkama, ali da se u mnogima kolebam, sumnjam, pa čak imam i oprečna mišljenja. Posebno se dvoumim oko formalnih pitanja crkvene organizacije, njezinih propisa, za koje smatram da nije bitno da budu baš takvi kakvi jesu, da mogu biti i drukčiji, a da to ne bi utjecalo na bit vjere.

Jedan takav problem jest odredba o celibatu svećenika oko koje se mnogi spore. Odgovorite mi kakva ona ima smisla, odnosno kakvu funkciju? Zar bi na bit vjere utjecalo da je to pitanje drukčije riješeno? Još više, je li ta odredba u skladu s temeljnim postavkama vjere, s božanskim prirodnim redom stvari, od Boga danim prirodnim zakonima? Nije li ona protiv njih? Funkcija ženidbe, braka, jest osnivanje obitelji, rađanje i odgoj djece. A jedna od zadaće svećenika jest odgoj i briga o obiteljima. Zar svećenici taj zadatak ne bi mogli još bolje obavljati kad bi i sami imali svoje obitelji? Mogli bi vlastitim primjerom pokazati kako se stvara primjerna obitelj? Ne krše li time Božji zakon? Ta Bog je stvorio obitelj, ona je njegova zamisao, zapovijed, elementarna čestica čovječjeg života. Kakva ima smisla izuzimati nekog čovjeka od Bogom danih prirodnih zamisli, pa bio taj svećenik ili netko drugi? U čemu je, dakle, bit celibata?

Budući, Tomislave, da se smatraš vjernikom i to jesi, razgovor s tobom ne će mi biti pretežak, premda je tvoje pitanje vrlo ozbiljno i stvarno. Kao uvod napominjem: samo vjernik može razumjeti Kristovu preporuku savršene i trajne uzdržljivosti radi kraljevstva nebeskoga (usp. Mt 19,12).

Kažeš da si se, razmišljajući, učvrstio u »nekim vjerskim postavkama«, u drugima da se kolebaš, sumnjaš, imaš oprečna mišljenja. Dopusti da napomenem trostruku razliku, važnu za svakoga vjernika: jedno su vjerske istine sadržane u Vjerovanju; drugo je tumačenje tih istina (svečano, službeno, poluslužbeno), kako ih tumače Crkva, teolozi, propovjednici, katehete; treće je crkvena disciplina: ono što spada na život i organizaciju crkvene zajednice. Tebi se nametnuo problem iz ovoga trećeg područja: »propisi« koji, kada bi bili i drukčiji, kažeš, »to ne bi utjecalo na bit vjere«. Naravno, vrlo je malo propisa koji utječu na »bit vjere«, npr. na to da formula krštenja bude trinitarna (»ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga«), a ne neka druga. Odredba o celibatu ne spada na bit vjere, dapače ni na bit svećeništva.

Drugi vatikanski sabor jasno kaže: »Svećeništvo, doduše, po svojoj naravi zahtijeva suzdržljivost, kao što se to vidi iz prakse rane Crkve i iz tradicije istočnih Crkava, gdje osim onih koji po milosnom daru zajedno sa svim biskupima odabiru da će obdržavati celibat, ima također i vrlo zaslužnih oženjenih svećenika« (PO 16). Znači, na bit vjere, čak ni na bit svećeništva ne bi utjecalo da sutra Crkva odredi drukčije. Drugo je, naime, sama Kristova preporuka savršene i trajne uzdržljivosti koja je u svim Crkvama uvijek bila na visokoj cijeni (monaštvo, djevice), drugo je odredba Katoličke Crkve o celibatu za svoje svećenike.

Zanimljivo je da ni suvremeni pape, ni biskupske rimske sinode, čak ni Drugi vatikanski sabor nisu smatrali uputnim mijenjati tu odredbu. Sabor smatra da »celibat mnogostruko pristaje svećeništvu« (PO 16) i donosi razloge: zato što je svećenik u službi »novoga čovještva« što ga Krist podiže u svijetu; zato što to novo čovještvo ne proizlazi iz tijela i krvi nego »od Boga«; zato što se tako svećenici »posvećuju Kristu na nov i odličan način«; zato što lakše uz Krista pristaju »nepodijeljenim srcem«; zato što se tako u Kristu i po njemu »slobodnije predaju službi Bogu i ljudima«; zato što na taj način »slobodnije služe njegovu kraljevstvu i djelu preporađanja« u milosti, jer su tako »sposobniji da prime u većoj mjeri očinstvo u Kristu«; zato što time »svjedoče pred ljudima da se žele nepodijeljeno posvetiti povjerenoj im službi«; zato što tako »dozivaju u pamet onu Bogom ustanovljenu ženidbu koja će se potpuno očitovati u budućemu životu, po kojoj Crkva ima jednoga Zaručnika – Krista«; zato što, napokon, svećenici po celibatu »postaju živi znak onog budućeg svijeta koji je po vjeri i po ljubavi već prisutan, u kojem se sinovi uskrsnuća neće udavati niti ženiti« (PO 16).

Zbog tih nekih važnih razloga Katolička se Crkva i danas radije odlučuje za celibat svojih svećenika. Sabor izričito kaže: »Celibat koji se s ovih razloga, zasnovanih na tajni Krista i njegova poslanja, svećenicima isprva preporučivao, bio je u Latinskoj crkvi kasnije svima koji su imali primiti sveti red zakonom nametnut. Ovaj Sveti sabor odobrava i potvrđuje to zakonodavstvo što se tiče onih koji su predviđeni za prezbiterat. Pouzdaje se da će Otac obilato u Duhu dati dar celibata, koji tako pristaje novozavjetnom svećeništvu, samo ako oni koji su po sakramentu reda dionici Kristova svećeništva, pa i cijela Crkva, budu taj dar ponizno i usrdno tražili« (PO 16).

U ovim saborskim tekstovima jasna je funkcija svećeničkoga celibata i misao Crkve da je bolje imati svećenike koji žive celibat, štoviše, da time daju veći primjer ne samo obiteljima, nego svim ljudima svjedočeći eshatološke vrijednosti. Prirodna i božanska uredba obiteljskoga života velika je vrijednost već po sebi, ali se čovjek uvijek može odreći neke vrijednosti da bi, motiviran visokim idealima, prigrlio drugu vrijednost: to nije protivno, nego je u skladu i s prirodnim zakonom i evanđeljem. Katolički klerik, kada se odlučuje za celibat radi kraljevstva nebeskoga i zatraži ređenje od svojega biskupa, sigurno je mnogo razmišljao prije toga koraka; taj je korak učinio slobodno – ničim ni od koga natjeran. Crkva pita ređenike da li »slobodno« prihvaćaju obveze.

Biskupska sinoda (1980.) u 11. propoziciji ovako uči: »Djevičanstvo i celibat radi kraljevstva Božjeg ne samo da ne proturječi teologiji braka nego je pretpostavlja i potvrđuje. Brak i djevičanstvo dva su načina izražavanja iste mističke stvarnosti Božjeg saveza sa svojim narodom. Tamo gdje se bračna vjernost ne poštuje, tamo ni djevičanstvo ne može postojati. Tamo gdje se seksualnost ne promatra kao veliki dar dan od Stvoritelja čovjeku, tamo nema ni smisla da se čovjek odriče njegove upotrebe radi kraljevstva Božjega.«

Potom Sinoda donosi dubok teološki razlog: »U djevičanstvu čovjek i tjelesno očekuje brak Krista s Crkvom, darujući sebe posvema Crkvi, kao što joj se Krist dariva, tj. prema mjeri križa, i već u tijelu anticipirajući život budućeg vijeka uskrsnuća. Istinitost ove nade svjedoči cijelom svojom egzistencijom, ispovijeda Kristovu zaručničku ljubav i time sveto otajstvo braka naviješta i brani. U svojoj fizičkoj neplodnosti duhovno je plodan (usp. Iz 54,1; Gal 4,27), otac ili majka mnogih (usp. Mt 10,29sl.), pa time mnogo pridonosi tome da se dobro obnovi obiteljski život.« Time je ukratko, ali lijepo pojašnjena i bit celibata.

Preuzeto iz knjige p. Ivana Fučeka, Vjerovati – živjeti. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.