Etimološko značenje riječi bioenergija (“bios” = život) upućuje na iscjeljivanje “životnim energijama” koje bi, pretpostavlja se, bile iz prirodnih resursa. Kad bi se doista radilo o nekim “životnim energijama” svojstvenim prirodnom ljudskom potencijalu, koje bi u većoj ili manjoj mjeri posjedovao svaki čovjek, onda s kršćanske točke gledišta odlazak bioenergetičaru ne bi predstavljao nikakav problem, tako niti grijeh. Spadalo bi u tom slučaju prvenstveno na znanstvenike da istraže iscjeliteljsku (ne)učinkovitost navedenih energija. U prilog navedenoj postavki govori i činjenica da svako tijelo zrači određenu elektromagnetnu energiju koju mogu zabilježiti posebni uređaji. Problem je, nažalost, što spomenuta bioenergija nema terapijska svojstva, izuzev kad mama poljubi dijete u mjesto gdje se udarilo, pa ono prestane plakati! Nije isključeno i da iscjelitelj uspije snagom sugestibilnosti pokrenuti nesvjesne mehanizme ljudskog uma koji mogu autohtono dovesti do iscjeljenja. U ovom slučaju, međutim, iscjeljenje nije učinak (bio)energije, nego autosugestije, odnosno placeba. Medicinari bi vjerojatno napomenuli i da placebo nije jednako učinkovit za sve bolesti.

Kirlijanova fotografija

Kao dokaz postojanja bioenergije obično se navodi Kirlijanova fotografija. O čemu je riječ? Godine 1939. ruski istraživač Semyon Davidovich Kirlian, (1898.-1978.), aparatom za elektroterapiju fotografirao je ruke primjenom snažnog napona. Ruke su se na fotografiji pojavile obavijene svijetlim krugovima crvene, plave i žute boje, ponekad s prugama, odnosno točkama. Neki znanstvenici (poput ruskog biologa V. M. Inyushina) ocijenili su da Kirlijanova fotografija predstavlja način otkrivanja “vitalne energije” i konačno mogućnost fotografiranja mitske bioenergije koja bi strujala iz ruku bioenergetičara. Bioenergetičari prvi put nisu više bili smatrani “prodavačima magle” jer su imali konkretne “dokaze”, odnosno fotografije vlastitih ruku koje su potvrđivale njihove parapsihološke moći. Na temelju eksperimenata Kirlijanovim aparatom ruka iz koje zrači modroplava boja bila bi ruka koja usiše bol, a ruka iz koje zrači crvena, bila bi ona koja prenosi iscjeliteljsku energiju (bioenergiju).

Kirlijanova fotografija kojom se počelo fotografirati nečije “bio” ili “magnetsko” polje i mjeriti “biološki potencijal” brzo se pokliznula na znanstvenoj provjeri. Godine 1977. trojica američkih znanstvenika (L. Burton, W. Joines, B. Stevens) sa Duke University, na sedamnaestoj godišnjoj konvenciji Parapsihološkog društva, srušili su teoriju o parapsihološkom fenomenu Kirlijanova efekta. Dokazali su da primjena različitih aparata i nedostatak korištene standardne voltaže i frekvencija onemogućava ponavljanje eksperimenata, kao i da u samom otkriću nema ništa parapsihološkoga. Druga trojica američkih istraživača (R. Petrini, D. Lord, R. Carter) došli su do otkrića da je aureola na Kirlijanovoj fotografiji, koja se vidi oko svih živih i neživih bića, rezultat plina uokolo predmeta, ioniziranog snažnim električnim poljem (obično desecima tisuća volti). Neonski plin daje narančastu boju, ugljikovodici crvenu, kisik žutu, a dušik plavu. Oni su fotografirali strojarske ključeve, vijke, kovanice, dno tava, prirodne i plastične listove: svi su imali istu aureolu. Boja se mijenjala jedino u odnosu na plinove koji su se nalazili uokolo ruku. Dovoljan je bio mali pomak, promjena vlažnosti, različit električni napon i fotografija bi se odmah izmijenila. Dr. G. Palmieri, profesor na Institutu za biofiziku i kibernetiku Nacionalnog istraživačkog centra u Genovi, svoja istraživanja o bioenergiji zaključio je riječima: “Žao mi je što moram razočarati one koji misle da su fluidni, ili energije što izlaze iz iscjeliteljevih ruku: što se vidi na Kirlijanovom aparatu rezultat je protoka elektriciteta.”

Neidentificirane”svete energije”

Kad međutim pokucamo na ordinacije istaknutih hrvatskih bioenergetičara, ili zavirimo u njihovu literaturu, brzo ćemo se uvjeriti kako kod njih nije govor o “prirodnoj energiji” ljudskoga potencijala, nego je riječ o “božanskim energijama” čiji su oni samo “kanali” (ili “mediji”). Oni se bave “kanaliziranjem” (“channellingom”) “božanskih energija” koje su, prema njihovom iskustvu, vrlo inteligentne sile kojima oni iznajmljuju svoja tijela, a tretmanima nerijetko asistiraju “duhovi vodiči”, dok se bioenergetičarom postaje “duhovnom evolucijom” kroz “otvaranje čakri” i buđenje “kundalinija”, ako ne i određenim inicijacijama. Uglavnom su “energetski iscjelitelji” suglasni da je ta energija sinonim za “pranu” u Indiji, “ki” u Japanu (otuda “rei-ki”), “ch’i” u Kini, i “ruah” ili Duh Sveti u kršćanstvu. Istočnjačka antropologija na bazi tzv. “čakri” predstavlja okosnicu njihova učenja. Razvidno je da se ovdje susrećemo s filozofsko-teološkom terminologijom u pseudoznanstvenom ruhu što i jest zbunjujući faktor u kritičkom pristupu bioenergiji, teologa jednako kao i prirodoznanstvenika.

Zaključak

Iz do sada izloženoga razvidno je da u svakome čovjeku postoji svojevrsna “životna energija” (bioenergija) ali, nažalost, nema iscjeljujuća svojstva. Kad bi ih imala, onda korištenje njome ne bi predstavljalo grijeh. Stvarnost, međutim, pokazuje da terapije na bazi “svetih energija”, od bioenergije, preko pranoterapije, do reikija, nisu fizičkog podrijetla, nego da spadaju u domenu ezoterije i/ili okultnih učenja kojima nedostaje ozbiljna znanstvena podloga. U tome leži i glavni razlog nepomirljivosti bioenergije sa znanošću dok ju kršćanstvo ne može prihvatiti ni zbog njezine tantričke soteriologije (učenja o samo/spasenju podrijetlom s Istoka).

Popularnost suvremenih iscjelitelja stavlja pred nas imperativ da se zapitamo, s punim pravom, što se događa u nesvjesnom onoga koji odlazi iscjelitelju, te kakvi se mehanizmi kod njega mogu pokrenuti u njihovom međuodnosu. Riječima Alberta Schweitzera, tajna je u Bogomdanoj samoiscjeljujućoj sposobnosti organizma: “Vrač uspijeva zbog istog razloga, zbog kojeg uspijevaju i liječnici: svaki pacijent nosi u sebi svog vlastitoga liječnika. Pacijenti dolaze k nama ne znajući istinu. Mi smo najuspješniji kada pružimo liječniku koji se nalazi u svakom bolesniku, šansu da počne raditi svoj posao.”

fra Josip Blažević

Priređeno prema tekstu objavljenom u časopisu Veritas – glasnik svetog Antuna Padovanskog.