Nakon dužeg razmišljanja i molitve odlučio sam joj dati jedan bubreg (naravno, ako to medicinski i biološki bude moguće). Razgovarao sam i s liječnicima, i oni su to pozitivno ocijenili. Bubreg bi, prema krvnoj grupi i RH faktoru, mogla dati još i moja sestra. Ona je nedavno stupila u brak pa smatra neprihvatljivim da ona to učini. Majka ima 51 godinu i ne mogu je više gledati kako se muči. Razumljivo, njoj je teško prihvatiti bubreg svojega djeteta.

Vjerujem da i djelima moramo pokazati svoju pripadnost kršćanstvu. Ne želim od toga praviti spektakl. Svjestan sam svojega budućeg poslanja i ne strašim se pothvata.

Među ljudima koji me okružuju mišljenja su podijeljena: prvi tu odluku smatraju kršćanski humanom, a drugi neprihvatljivom.

Molim što je moguće jasniji odgovor. Unaprijed zahvaljujem.

Dva su vidika toga pitanja: presadba iz netom preminula čovjeka ili od živa davatelja. Ovaj drugi način (a to je tvoje pitanje) razmjerno je nov. Još prije nekoliko desetaka godina u moralnoj je teologiji o tome problemu, i uopće kada se radilo o darivanju jednoga od dvojnih organa (npr. ljudskoga oka), vladala ozbiljna suzdržanost. Razlog je tomu bio težak rizik od takve operacije i za darovatelja i za primatelja. Danas stvari stoje drukčije: medicina je kadra zaštititi davatelja koji se lišava jednoga od dvojnih organa, osigurati uspjeh presadbe, kao i prihvat od primateljeva organizma. Dosljedno tome, moralno je dopuštena i dobra odluka o takvu upravljanju našim tijelom ako to ne narušava vlastiti bitni osobni integritet. Rizik što ga uzrokuje uklanjanje jednoga bubrega dostatno je nadoknađen iz dvostruka motiva: 1) visoke moralne vrijednosti takva postupka (zapravo, herojskoga čina!) i 2) spasenje jednoga ljudskog života. U našemu je slučaju rizik još više nadoknađen jer je riječ o sinu – svećeničkome kandidatu – koji gestom zahvalnosti spašava majčin život. Riječ je, prema tome, o izražaju duboke solidarnosti koja u danim okolnostima zapravo obvezuje svakoga člana društva da spasi život drugoga. No ovdje je govor o dubokoj ljubavi i zahvalnosti sina prema majci.

Učenje Katoličke Crkve

Prije svega želim podsjetiti na to učenje. U dva je navrata o tomu predmetu pozitivno govorio Pio XII. (1956. i 1958.), zatim Ivan Pavao II. (1980. i 1985.) koji kao kriterij ističe osobu, a ne znanost i njezine pokuse. U istomu smislu posreduje i Papinska akademija za život (1985.), kao i Katekizam Katoličke Crkve koji sažeto naglašava sljedeće pravilo: »Presadba organa moralno je neprihvatljiva ako davalac ili njegovi koji na to imaju pravo (kad je riječ o presađivanju s mrtvoga) nisu dali svoj izričit pristanak. Presadba organa u skladu je s ćudoređem i može biti zaslužno, ako su štete, te tjelesne i duševne opasnosti kojima se davalac izlaže, razmjerne dobru za kojim se u primaoca ide. Moralno je neprihvatljivo izravno izazivati onesposobljujuće osakaćenje ili smrt ljudskog bića, makar to bilo za odgodu smrti drugih osoba« (br. 2296). Enciklika Ivana Pavla II. Evanđelje života govori o logici ljubavi za druge koja rađa herojska djela pa navodi primjer hrabrih majki koje se bezrezervno daruju kulturi života i obitelji. Prije toga navodi i sljedeći primjer. »Među tim djelima posebnu ocjenu zaslužuje darivanje organa provedenih u etički prihvatljivom obliku, da bi ponudili mogućnost zdravlja pa i život bolesnicima ponekad lišenih nade« (br. 86).

U tome smislu govore i plejade teologa posljednjih desetljeća: npr. Böckle, Sgreccia, Brandtstätter, Kopecki, Tettamanzi, Golser, Marcozzi, Ruff, Seifert, Moskop, Perico, Laun i drugi. Autori ističu tri etička vidika koje valja imati pred očima kod presadbe bubrega, što vrijedi i za presadbu organa općenito, ako je riječ o živu davatelju. Ti su vidici ovi: 1) obrana života davatelja i primatelja; 2) zaštita osobnoga identiteta i 3) pristanak nakon solidne informacije.

Obrana života davatelja i primatelja

Pri obrani obaju života treba imati pred očima dva bioetička načela: načelo cjelovitosti ili totaliteta (terapijsko načelo) i načelo društvenosti ili socijalno.

Načelo cjelovitosti sučelice fizičkoga života zahtijeva da čovjek nije vlastan raspolagati svojim tijelom, osim u korist većega dobra samoga tijela ili u korist većega moralnog, relativno višega dobra same osobe o kojoj je riječ. Ljudsko je, naime, tijelo cjelina sastavljena od raznih udova, ali koji su međusobno organski i svrhovito sjedinjeni u jednoj osobnoj egzistenciji. Zbog toga je bilo kakav intervent nad čovjekom moralno opravdan i dužan u mjeri u kojoj je sačuvan integritet organizma. U slučaju darivanja bubrega to načelo cjelovitosti treba da je u skladu s načelom solidarnosti i društvenosti vezanih uz načelo cjelovitosti.

Načelo društvenosti obvezuje svaku pojedinu osobu koja treba da se ostvari u zajednici u sudjelovanju na dobrobit drugih. U slučaju boljitka zdravlja i života znači da se svaki građanin treba truditi da vidi svoj život i život drugih kao dobro ne samo osobno nego i društveno, pa obvezuje zajednicu da promiče život i zdravlje svakoga pojedinog, da promiče zajedničko dobro unaprjeđujući dobro svakoga pojedinca u zajednici. Tako život i zdravlje pojedinca ovise o pomoći drugih. U tomu je smislu presadba bubrega dopuštena pod ovim uvjetima:

1) Davatelj bubrega mora biti odrasla osoba u punoj svijesti i odgovornosti svojega teškog čina; također mora biti svjesna rizika koje taj čin može uzrokovati neposredno ili posredno u procesu uklanjanja bubrega. Znači da davatelj bez problema dalje s jednim zdravim bubregom može normalno nastaviti život i rad.

2) U primatelja mora biti zajamčena visoka mogućnost uspjeha presađenoga bubrega. Davateljeva žrtva mora imati sigurnu razmjernost s mogućnošću stvarna dobitka za primateljev život. Osim toga, primateljev je život isto tako svet i nepovrjediv pa se može podvrgnuti rizičnu i toliko nasilnu zahvatu samo onda ako postoje utemeljene nade da se postigne stvarni produžetak života. Stoga treba osuditi one presadbe koje sa sobom donose visok postotak neuspjeha da ih valja većma smatrati pokusima.

3) Napokon, presadba bubrega treba da rezultira kao jedina stvarna mogućnost da se primateljev život produlji. Kod presadbe bubrega uputnost zahvata primjenjuje se tada kada se bubrežna dijaliza više ne može s uspjehom primjenjivati na duže vrijeme.

Zaštita osobnoga identiteta primatelja

Kod presadbe bubrega osobni je identitet sačuvan i nije u opasnosti kao npr. u hipotezi presađivanja glave, genitalnih organa (jajnika, testisa), endokrinih žlijezda poput hipofize itd.

Pristanak nakon solidne informacije

I davatelj i primatelj moraju biti točno obaviješteni o svim posljedicama za zdravlje i buduću radnu sposobnost. Svijest treba da je motivirana sa svim posljedicama. U tome smislu u raznim državama već postoje i zakoni. Traži se izričit i neposredan davateljev pristanak da se mogne izvršiti operacija. Ta može biti predložena ili savjetovana, ali ne nametnuta.

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

Nadalje, mora biti solidno utemeljena nada da preostali bubreg davatelja ima mogućnosti da sam obavlja funkciju filtra, mora biti zajamčeno da se ne će dogoditi bilo kakve bubrežne patološke promjene. Osim toga, treba postojati moralna sigurnost da se pod kontrolom drži možebitno odbacivanje bubrega u primatelja. Pa ako bi s biološkoga vidika priključak bubrega bio odviše nesiguran, ne smije biti presađen.

Recimo, napokon, da se za vjernika koji prihvaća Kristovu zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu, a koja obuhvaća sav Zakon i Proroke (usp. Mt 22,40), time otvaraju beskrajni horizonti krjeposti solidarnosti i bratske ljubavi. Na tomu se putu mogu dogoditi i događaju se mnogi herojski čini utemeljeni na dvjema Spasiteljevim izrekama: »Ovo je moja zapovijed: Ljubite jedni duge kao što sam ja vas ljubio« (Iv 15,12) i: »Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje« (Iv 15,13). Pa ako se još sjetimo da je na planu vjere svatko, pa bio i nepoznat, naš prijatelj i brat, dapače sam Krist (usp. Mt 25,40), zato što se on s njime identificira, možemo shvatiti u toj Spasiteljevoj izjavi sav intenzitet poruke.

Na temelju iznesenoga nauka, dragi Marinko, možeš zaključiti da je tvoja plemenita odluka, pače herojska, donesena pomoću Božje milosti. Ona ima još posebnu vrijednost jer je riječ o daru vlastitoj majci. U rečenim okolnostima nema nikakvih zaprjeka za tvoje buduće svećeničko ređenje i tvoj svećenički rad. A majka ne treba imati psiholoških kočnica da od sina prihvati taj dar. Nije, naime, takav slučaj prvi i jedini. Time si produljio njezin život koji će biti radost njoj, tebi i mnogima.

Preuzeto iz knjige p. Ivana Fučeka, Vjerovati – živjeti. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.