PITAJTE SVEĆENIKA

Propast Hrvata zbog bogopsovke i bludne psovke

Teške su posljedice rata u domovini, ali me više od svega ražalostila psovka našeg naroda. Nema svetinje koja nije skinuta s neba ni vrijednosti koja nije bačena u blato.

Psovka

S godišnjeg odmora u Hrvatskoj vratila sam se opet u Njemačku gdje radim. Teške su posljedice rata u domovini, ali me više od svega ražalostila psovka našeg naroda. Nema svetinje koja nije skinuta s neba ni vrijednosti koja nije bačena u blato. Grijeh, sramota, primitivizam. Nemamo nikakve kulture. Stidim se svega toga. Sjetila sam se riječi koje se pripisuju blagopokojnome kardinalu Stepincu: »Hrvatski će narod propasti zbog svoje psovke, ako se ne obrati. To je psovački narod.« Moj je dojam da se taj narod nije obratio niti ga je rat opametio. Ima li mogućnosti da se nešto ozbiljno poduzme na državnoj razini, na razini sredstava priopćivanja i Biskupske konferencije protiv te nekulture i grijeha? Naša mlada generacija ne smije ići dalje tim putem.

Pročita li se Vaše pismo na brzinu, dobije se dojam da pretjerujete, pogotovo kada kažete da »nemamo nikakve kulture«. To je teško čuti, ali kulture zaista nemamo ako se tako ponašamo. Kultura naime jednoga naroda nisu samo lijepa građevinska djela, literatura, glazba i pjesništvo, čime se inače ponosimo. Prava je kultura jednoga naroda prije svega u njegovanju svih vrijednosti, ponajprije duhovnih, koje oplemenjuju duh i srce, vode k punoj čovječnosti, napose vrijednosti koje su usmjerene neporočnu moralnome životu u obitelji i društvu, koje pridonose vječnomu spasenju. Država, Crkva, škola, roditelji, kulturne ustanove, masmediji – sve mora biti usmjereno prema duhovnomu podizanju čovjeka bio on kršćanin ili ne.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Hrvatska je kultura bila utemeljena na Bogu i na našoj katoličkoj tradiciji i takva mora ostati u budućnosti. Bez toga bismo izgubili svoj identitet. Hrvatski je narod od početka svoga krštenja (641. godine!) pa do danas bio miroljubiv. To dokazuje i njegov zavjet papi Agatonu (oko 680. godine) da ne će nikada poduzimati napadački rat. Hrvati su svoj zavjet održali i tijekom najtežih razdoblja svoje prošlosti kao što su bila turska razaranja, a održava ga i danas kada je, posve nepravedno, izvrgnut najstrašnijim razaranjima u svojoj dugoj mučeničkoj povijesti. Tijekom sve svoje trinaestostoljetne uzorne vjernosti Katoličkoj Crkvi i Svetomu Ocu hrvatski je narod dokazao natprosječan stupanj svoje katoličke kulture.

Što se to ipak dogodilo s hrvatskim narodom, napose u ovim najnovijim desetljećima, kada ga je psovka posve obuzela? Po dosadašnjim saznanjima psovka nije njegov »izum«. On je tu »robu« odnekuda uvezao. O tome čitajte u mojoj knjiziPoruka prve ploče, Zagreb, 1990., str. 103–125. Ovdje ću samo podsjetiti da o. Juraj Habdelić (zbog zasluga nazvan ocem Zagreba), koji inače vjerno oslikava sav život našega kajkavskog područja u drugoj polovici 17. stoljeća (napose u Zagrebu), nigdje ne govori o psovci. Pa ni o. Juraj Mulih (glasoviti »apostolski misionar«) u svome golemu katehetskom leksikonu sredinom 18. stoljeća (1742.) ne spominje bogopsovku u narodu. Odakle je ta sramota uvezena?

Već je Vuk Karadžić saznao da se u Hrvatskoj psovka pripisuje njegovoj »otačbini«. Da odvrati oči od Srbije, on je psovku pripisivao Mađarskoj, a Srbi su je, tobože, od nje preuzeli. Ima, međutim, ozbiljnih istraživača koji tvrde da je psovka zaista uvezena iz Srbije. Srbi su je, navodno, usvojili od Turaka pod kojima su živjeli gotovo pet stotina godina. To baš nije posve sigurno jer muslimani ne psuju Alaha. Je li onda psovka izvorno srpske provenijencije? Istraživači još nisu rekli svoju posljednju riječ, ali svi se slažu u tome da je i bogopsovka i bludna psovka proizvod Istoka koji se prodaje na Zapadu, a Hrvati su prvi zapadni susjedi tih istočnih krajeva. Zaista, dopustili smo da nam se uvuče i udomaći, da nam iskvari djecu, mladež, odrasle i starce i tako smo postali »narod psovača«. Kakav idiotizam i sramota!

Ima pokušaja da se psovku psihološki protumači i opravda. Pritisnut svime i svačime, čovjek traži »odušak«. Po tomu tumačenju psovka je izraz napetosti, srdžbe, zlobe, bola, obeshrabrenja i osjećaja manje vrijednosti. Ponekad služi i kao sredstvo samouzdizanja, samoisticanja, samoohrabrenja u teškoćama, naglim stresovima i nemilim događajima. Neki kažu da i psovka »dobro dođe« da se makar njome drugoga prestraši kada ga se već ničim drugim ne može odagnati.

U mlađih se bogopsovka i najrazličitiji oblici bludne psovke tumače i kao izraz zadovoljstva, uspjeha, veselja, ispunjenja praznine u govoru, izlaz iz neprilike ili zabune.

Uza sva ta i slična psihološka objašnjenja znanstveno proučavanje kaže: što je netko na primitivnijemu stupnju kulture i naobrazbe, što je tuplji za duhovne vrijednosti općenito, to mu je teži, grublji i odbojniji jezični izraz, psovka češća, njezina formulacija razornija i užasnija, kadikad upravo jeziva. Velika teška psovka otkriva sitnu malu grubu dušu, nepročišćen duh, prljavu misao, bijedna čovjeka s osjećajem manje vrijednosti koji pred drugima želi ispasti netko i nešto, a ne vidi da se pred svakim iole poštenijim čovjekom samo duboko zakopava.

Pod etičkim ili moralnim vidom – psovka je grijeh. Teška psovka, težak grijeh. Često je to i grijeh teških sablazni, pogotovo kada otac psuje pred djecom. Tada je psovač odgovoran i za tuđe grijehe. A težak grijeh povlači za sobom i tešku kaznu. Otvorimo Bibliju! Od Kajina, čovjek odan grijehu, hulio je na Boga; svaki put s lošim završetkom: jednom će to »bezboštvo« (biblijski izraz za psovku) svršiti potopom (Post 6,11; usp. 22,15sl.) drugi put razorenjem Kule babilonske (Post 11,4), treći put uništenjem Sodome i Gomore.

Ne daj, Bože, da naše bogohulstvo prouzroči propast našega naroda i uništenje naše povijesti! A jesmo li zavrijedili Božje milosrđe? Mi se apsolutno moramo trgnuti i obratiti, makar i uz teške žrtve, jer nam prijeti propast. Biblija navodi i neke tipične bogopsovače i njihov završetak: asirski kralj Sanherib (1 Kr 19,4sl.; 16,22; Tob 1,18) past će od mača vlastitih sinova (2 Kr 19,7,28,37). Antioh Epifan, hulitelj i progonitelj Židova zbog njihove otačke vjere koji je dao smaknuti i starca Eleazara (2 Mak 6,18–31), dao mučiti sedmoricu braće Makabejaca i njihovu majku (2 Mak 7,1–29), bogohulnik kojega Sveto pismo naziva »sotonska zvijer« (Dn 7,26; 11,45), završit će od »neizlječive i neviđene bolesti« tako što će ga crvi rastočiti (2 Mak 9,1–29). Redanjem takvih primjera iz Svetoga pisma mogli bismo i nastaviti.

Ima tome podosta kako je u nas o. S. K. Flodin pisao o psovci kao »o jeziku zapaljenu od pakla«. Nema, međutim, sumnje da se đavao obilno služi psovačima da nam sve zatruje i uništi. Prava vjera i psovka ne mogu živjeti u istomu srcu.

Ima li lijeka protiv toga zla? Ima, ali nije jednostavan. Psovka je, naime, navika, a navika se samo navikom izbija. Zla se navika uklanja samo dobrom navikom. Potrebna je dobra volja i ustrajna vježba, a svakako i Božja milost. Na isti način kao što se liječi ovisnost o drogi, alkoholu, bludu i sličnim porocima, tako se liječi i ovisnost o psovci. Svatko je, po sebi, pod težak grijeh, dužan upozoriti psovača kada ga čuje da psuje. Zahtijeva se kod toga hrabrosti, finoće i mudrosti da psovač opomenu zaista primi, a ne da ga ona još više razdraži.

Psovka, bogopsovka i bludna psovka svakako su jedan od hitnih i prvotnih pastoralnih problema koji bi trebao dići na uzbunu svakoga dušobrižnika. Da se ovisnik odcijepi od svoje ovisnosti, potrebno je primijeniti i vrhunaravna sredstva: molitvu, sakramente; treba buditi vjeru, ufanje i ljubav u živoga i posvudašnjeg Boga. Naravna su pomagala: svijest vlastitoga poštenja, kulturan odgoj, dostojanstvo, osjećaj prema domovini i naciji koju ne smijem sramotiti psovkom itd.

S pravom se očekuje i strateški smišljena te sustavna akcija protiv psovke planirana na razini Biskupske konferencije, koju bi trebalo voditi tijekom nekoliko godina u svim propovijedima i katehezama, preko školskoga vjeronauka, sastanaka, tiska, preko svih sredstava priopćivanja kojima Crkva raspolaže, stavljajući mlade u prve borbene linije da svoj život oslobode od te zaraze. U takvu planu i njegovoj provedbi morala bi sudjelovati i država. Štoviše, ona bi morala prednjačiti u ostvarivanju takva pothvata svim svojim mogućnostima utjecaja na javni život: u mjestima okupljanja, preko masmedija, priredaba i posebnih manifestacija protiv psovke kao narodne sramote i teške uvrjede naše kulture. Samo ako se hoće, može se to ostvariti preko svih škola, ureda, tvornica, vojske, zatvora, bolnica itd. Umirovljeni vjernici, samostani, sjemeništa, napose mladi, trebali bi organizirati solidne molitvene akcije praćene molitvom i pokorom u znak zadovoljštine. Želimo li privući Božji blagoslov na narod i naše kršćanstvo ponovno učiniti uvjerljivim, nužno je hitno i potpuno iskorijeniti psovku koja nije naš »izum« nego bijedna roba uvezena s Istoka. Zar ćemo i dalje nasjedati neprijatelju i uništavati svoj narod kao što hoće naš neprijatelj? Otrijeznimo se, trgnimo se, prekinimo s đavlom i živimo s Kristom!

Preuzeto iz knjige p. Ivana Fučeka, Vjerovati – živjeti. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.

Tekst se nastavlja ispod oglasa


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 2. travnja 2012.

Možda vam se svidi