Draga Ivana,

inače, ima jako puno parova koji se doista trude živjeti bračnu čistoću, ali se nađu zbunjeni pred nekim pitanjima spolne etike. Najčešće pitanje koje se postavlja u tom kontekstu je dopuštenost “oralnoga seksa” u braku. Izraz je namjerno stavljen u navodnike jer je već ranije navedeno kako bračni seksualni čin zahtijeva potpuno i nepridržano davanje te otvorenost životu, tako da oralna seksualna stimulacija sama po sebi ne može biti cjeloviti “seks”. Drugim riječima, oralna genitalna stimulacija ne može biti alternativa bračnom seksualnom činu jer (na sličan način kao i masturbacija), okreće seksualni čin isključivo prema tjelesnom užitku isključujući druge faktore. Puno parova se muči s pitanjem je li dopušteno pristupati “oralnome seksu” ako par zbog životnih okolnosti (npr. komplicirana trudnoća) kroz duže vrijeme ne može imati normalne spolne odnose.

U pitanjima se redovito pojavljuje jedna te ista čarobna formulacija “Je li dopušteno?”. A ja bih najradije odgovorio: “Čija je slika brak?”, a ako je odgovor “Božja”, onda nadopunio: “Dajte tijelu tjelesno, a Bogu Božje.” Možda bi me to sačuvalo od teških rasprava i pastoralne krutosti prema parovima koji se nalaze u teškoj životnoj situaciji. Crkva “oralni seks” ne gleda kao potpuni spolni čin među partnerima i ne može ga preporučiti kao neku vrstu “zamjene” u vrijeme dok se par mora uzdržavati od spolnih odnosa. Međutim, to nije ni najgora moguća stvar koja se mogla desiti. E upravo tu, između savršenstva i osude, stoji prostor za osobni rast. Idite prema savršenstvu, ne zadovoljavajte se nepotpunim i kada padnete ustanite!

Oralni seks kao dio bračnog čina

Cjeloviti bračni čin pak ne isključuje drugačije oblike međusobne seksualne stimulacije (npr. oralnu stimulaciju) koja bi se u njega uklapala kao sastavni dio. Naravno, i tu ponovno u igru ulazi priča o vrlini umjerenosti kako seksualni užitak ne bi postao samosvrhovit i zamagljujuć za autentična dobra međusobnog darivanja. Papa Pio XII. je rekao da u potpunom bračnom činu ništa nije sramotno, sve dok supružnici ne postaju robovi senzualnosti i dok su čini u koje se upuštaju istinski bračni čini. (Address to the Second World Congress on Fertility and Sterility, May 19, 1956 (AAS, 48.473))

*Pročitajte više: Poučava li Crkva da su oralni i analni seks neprimjereni?

Iako ne postoje neka stroga pravila kako izbjeći nečedno seksualno ponašanje u braku, katolički teolog Stephen F. Torraco ukazuje na nekoliko simptoma koji upućuju na to da nešto nije u redu: preokupacija seksualnim zadovoljstvom, nemogućnost opiranja seksualnoj požudi, inzistiranje na seksualnom zadovoljenju usprkos nevoljkosti partnera koja je prouzročena nekim ozbiljnim razlogom. Dakle, glavne odrednice po kojima se odvija moralna prosudba “oralnoga seksa” u braku su okolnosti i namjere. Oralni seks sam po sebi nije ništa perverzno ili izopačeno, ali kod katolika on uvijek mora biti slobodan čin iskazivanja ljubavi. Postoji nekoliko pitanja po kojima se može procijeniti valjanost svojih namjera:

·  Je li oralni seks doista čin ljubavi za oboje supružnika?

·  Je li on rezultat namjere za međusobnim voljenjem i uživanjem u ljubavi ili je izraz želje za dominacijom?

·  Jesu li oba partnera jednako sklona pristanku na “oralni seks”?

·  Je li posrijedi izraz sebičnosti?

Christopher West u knjizi “Otvoreno o seksualnosti i braku” ovako to objašnjava: “Čini kojim supružnici u ljubavi pripremaju jedno drugo na genitalni snošaj (tj. predigra) su pohvalni i dobri. Ali međusobna genitalna stimulacija u svrhu postizanja orgazma odvojeno od snošaja nije ništa drugo do međusobna masturbacija (…) Potrebno je napraviti važno razjašnjenje. S obzirom na to da je muški orgazam inherentno povezan s mogućnošću novog života, muškarac nikada ne smije namjerno ejakulirati izvan ženina spolovila. S druge strane, ženski orgazam nije nužno povezan s mogućnošću začeća i dokle god se odvija u cjelokupnom kontekstu bračnoga čina, gledano samo s moralnog aspekta, ne mora se dogoditi tijekom penetracije (…) U idealnom slučaju, ženin orgazam se događa u isto vrijeme kao i muškarčev, ali je za veliki broj parova to lakše reći nego ostvariti. Zapravo, ukoliko žena nije postigla orgazam tijekom prirodnog tijeka predigre i snošaja, bio bi čin ljubavi da muškarac ženu naknadno stimulira do orgazma (ako ona tako želi).” (str. 90-91)

Ukratko, oralna genitalna stimulacija u braku nije ništa što se samo po sebi protivi crkvenom učenju o spolnosti dokle god nije zamjena za cjeloviti bračni spolni čin i dok se odvija u međusobnoj ljubavi. Sama po sebi, izdvojena od bračnog čina ipak se promatra kao neuredna sklonost koja spolnom činu oduzima ono što mu po naravi pripada – otvorenost prema novom životu.

BTB,

don Damir

SPAS | Bitno.net