“Netko mi je rekao da je oralni seks neprimjeren čak i za oženjene parove. Je li to istina?”

Čini se da mnogo osoba izmučene savjesti traga za ispravnom podukom o ovomu pitanju. Čak bih pretpostavio kako je prvo što su mnogi čitatelji učinili dobivši ovu knjigu bilo osmah potražiti ovo pitanje.

Dakle, što Crkva poučava? O ovoj stvari ne ćete naći službenu izjavu Učiteljstva koja bi se odnosila izravno na ovo pitanje. Ipak, načela koja smo već prikazali u ovoj knjizi omogućuju nam da izvučemo valjane zaključke.

U pogledu Crkve na ljudsko tijelo ne postoji ništa što izdvaja genitalije kao nešto što se “ne ljubi” tijekom muževljeve i ženine predigre za spolni čin. Međutim, izraz “oralni seks” najčešće se odnosi na one radnje kojima se orgazam traži i postiže odvojeno od spolnoga čina. Zaista, mnogi parovi takvo ponašanje smatraju poželjnom alternativom normalnomu spolnomu činu. I da, to je pogrješno, čak i za oženjene parove – premda se gore dano pojašnjenje u pogledu ženskoga orgazma i ovdje može primijeniti. Zajednički orgazam (ili barem orgazam za vrijeme penetracije) ideal je kojem se teži, ali objektivno nije pogrješno ako žena postiže vrhunac putem oralnoga podraživanja, sve dok je to u okviru sveukupnoga spolnog čina.

Oralna kopulacija (to jest, kada uključuje ejakulaciju) jednostavno nije bračna. Po njoj između supružnika ne nastaje zajedništvo osoba. To je izvršenje ničega. Ona uključuje odvajanje užitka orgazma od odgovornosti plodnosti. Ona potiče muževljevu sklonost da se prema svojoj ženi odnosi kao predmetu. Poradi tih razloga, ona ne simbolizira niti može simbolizirati i sudjelovati u slobodnoj, potpunoj, vjernoj i plodnoj ljubavi Božjoj. Ona ne simbolizira niti može simbolizirati ženidbenu vezu niti obnovu ženidbene privole.

Nadalje, dok samo po sebi nema ništa loše u oralnom podraživanju genitalija kao predigri za spolni snošaj, takvi izražaji zahtijevaju najveći stupanj čistoće i poštovanja tako da se nikada ne ponizi dobrota bračne intimnosti. Ta je vrsta čistoće moguća, ali je isto tako prilično lako (osobito za muškarce, rekao bih) prijeći crtu između ljubavi i pohote, između intimne potvrde dobrote tijela svojega supružnika (i primanja te potvrde) te teže za zadovoljenjem zadovoljenju niske strasti na račun drugoga. Kao što uzrečica kaže: “Od vrhunskoga do besmislenoga tek je jedan korak.” Supružnici uvijek morali biti svjesni s kojom bi lakoćom mogli napraviti taj korak, ako ga namjeravaju izbjeći.6

Ne treba ni spominjati da se supružnika, kojemu je takvo ponašanje neugodno, nikada ne smije prisiljavati na njegovo izvršavanje. (Opet, bez obzira na razlog, obično su muževi oni koji vrše pritisak na svoje supruge.) Izvršavanje pritiska na supružnika da izvodi radnje koje su njemu ili njoj neugodne – čak i onda kada one nisu objektivno pogrješne – ukazuje na pomanjkanje poštovanja prema tomu supružniku. To jasno pokazuje kako je odavno prijeđena granica između iskrene ljubavi i sebičnosti.

Analni seks – što je snjim?

Opet, muž nikada ne bi trebao namjerno ejakulirati igdje drugdje osim u vaginu svoje supruge. Što onda reći o analnoj penetraciji kao obliku predigre normalnoga spolnoga odnosa?

Neki bi mogli na temelju legalističke primjene načela “sve dok vodi spolnomu činu” zaključiti kako je sve dopušteno kada je u pitanju predigra. No supružnici koji istinski vole jedno drugo ne gledaju kako ugrabiti što je više moguće a da ne “prekrše pravila”. Oni nastoje ostvarivati i obnavljati svoju ženidbenu privolu na što iskreniji način.

Za one koji bi htjeli opravdati analnu penetraciju kao oblik predigre spolnomu činu, ima nekih važnih čimbenika koji se ne mogu previdjeti. Za početak, rektum je prepun bakterija koje su opasne i za muške i za ženske reprodukcijske organe. Nadalje, budući da anus i rektum jednostavno nisu biološki oblikovani za prihvaćanje penisa, penetracija može izazvati privremenu ili trajnu ozljedu.

Što se estetike tiče, takvo ponašanje uključuje doticaj s ljudskim izmetom, što je prihvatljivo ako je nužno, ali nije nešto radosno, lijepo i ugodno. Bračna intimnost je stvorena da bude radosna, lijepa i ugodna za oboje supružnika. Je li istinska ljubav izložiti svoju ženu zdravstvenom riziku, da i ne spominjemo neugodnost ili čak bol koje su povezane s takvim ponašanjem?

Možda se u nekomu apstraktnomu, objektivnomu smislu ne može osuditi analnu penetraciju kao apsolutno i u svakoj situaciji nemoralnu. Ali, subjektivno govoreći, zbog svih spomenutih razloga vrlo je teško opravdati analnu penetraciju kao čin ljubavi tijekom predigre bračnoga zagrljaja. To je čin koji potječe puno više iz nereda požude negoli iz iskrene želje da se ostvaruje i obnavlja ženidbena privola.

Sve ovo zvuči tako mehanički, kao da je izražavanje ljubavi tek ispravno odmjeravanje i umetanje dijelova tijela u pravi otvor?

Ako imamo podijeljen pogled na tijelo i dušu – onaj koji promatra duhovnu sastavnicu naše ljudskosti kao “stvarnu osobu”, a tijelo samo kao “ljusku” – da, tada se ovo o čemu smo razgovarali doima prilično mehanički. Takvo dualističko viđenje ljudske osobe logički zaključuje kako se ljubav “izražava” na čisto “duhovnoj razini” i kako se nije potrebno zamarati ispravnim umetanjem određenih dijelova tijela. Logika je zdrava, ali je utemeljena na heretičnomu viđenju ljudske osobe, viđenju koje je apsolutno nepomirljivo s kršćanskom antropologijom (kršćanskim pogledom na čovjeka).

Kao što smo zamijetili u prethodnim poglavljima, tijelo je otkrivenje osobe. Mi nismo osobe u tijelu. Mi smo tijelo-osobe. Tijelo izražava dušu. Ono čini nevidljivo vidljivim.

Ono što činimo s našim tijelima činimo sa samima sobom. Ono što činimo s našim tijelima otkriva nježnosti našega srca. Ono što činimo s našim tijelima može odrediti izražavamo li iskrenu ljubav ili samo njezinu jeftinu imitaciju.

Iz te perspektive ne govorimo tek o mehanici. Govorimo o mužu i ženi koji, ujedinjujući svoja tijela i duše, ljube jedno drugo kao što Bog ljubi u životvornomu zajedništvu osoba. Govorimo o suprugu i supruzi koji izražavaju svoja bračna obećanja i postaju sakramentalni znak Kristova sjedinjenja s Crkvom.

Što dovodi do toga sakramentalnoga zajedništva? Samo onaj čin po kojemu supružnici postaju “jedno tijelo”. Da budem precizan, samo osjemenjeno sjedinjenje genitalija izvršeno na ljudski način u kojemu se mogućnost novoga života uvijek ostavlja u Stvoriteljevim rukama.7

Kad ispravno shvatimo nedjeljivost tijela i duše – odnosno da tijelo izražava osobu – shvaćamo kako to sjedinjenje genitalija nije tek sjedinjenje ljudskih dijelova. To je sredstvo po kojemu dva tijela-osobe oslikavaju Boga postajući jedno u životvornomu zajedništvu.

U prosječnoj se osobi nešto buni protiv ovoga učenja. I u meni je nastala pobuna kada sam prvi put čuo za nj. Što je problem u traženju orgazma izvan snošaja, sve dok to radim sa svojom vlastitom ženom? – pomislio sam.

A onda mi je drugo pitanje palo na pamet. Zašto bih želio tražiti orgazam odvojen od normalnoga spolnoga čina sa svojom ženom? Tražeći iskrene odgovore u svojemu srcu, morao sam zaključiti da sam želio uživati u orgazmu bez ikakvoga rizika da postanem otac. Jednostavno nije postojao nikakav drugi bitan razlog.

Krist je taj koji nas poučava što je ljubav. Istinska ljubav uključuje prepuštanje volji Božjoj. Uključuje spremnost na prihvaćanje doživotne odgovornosti.

Istinska ljubav uključuje rizik. Ona uključuje žrtvu, bol – jednom riječju, trpljenje. Ne razmišljamo li tako, nismo proveli puno vremena promatrajući Raspetoga. To je nebeski Zaručnik koji predaje svoje tijelo za svoju Zaručnicu. A muževi su pozvani ljubiti svoje žene “kao što je i Krist ljubio Crkvu.” (Ef 5,25)

Što je naša tipična reakcija? “Ne! Ne želim to. Želim užitak bez odgovornosti, bez rizika, bez trpljenja.” Na koncu sam vrlo jasno uvidio da sam se opirao učenju Crkve jer me je ono tjeralo na prihvaćanje Kristova križa – onako kako je i trebalo.

Jednom sam slušao biskupa kako objašnjava da brak uključuje četiri prstena: zaručnički prsten, dva vjenčana prstena i “prsten trpljenja”. Kao što o. Paul Quay kaže: “Spolnim se grijehom odbacuje upravo ta veza između istinske ljubavi i trpljenja”8 Iskrena osoba ne može a da ne uoči istinitost ove rečenice. Odbacimo li Kristov križ, odbijemo li preuzeti rizik i ljubiti kao što Krist ljubi, u konačnici ćemo opet završiti u onomu čemu smo se opirali – u trpljenju. S time da je trpljenje koje proizlazi iz opiranja križu besplodno, prazno i očajničko, dok trpljenje koje proizlazi iz zagrljaja križa vodi prema radosti uskrsnuća, radosti ljubavi i novomu životu.

O Bože, smiluj se. Smiluj mi se zbog načina kojima se opirem patnji tvojega križa. Pomozi mi da prestanem bježati od tebe. Pomozi mi da se prestanem opirati riziku i odgovornosti ljubavi. Podaj mi milost da prigrlim tvoj križ u svojemu vlastitomu životu. Podaj mi milost da ljubim svoju ženu kao što ti ljubiš svoju Crkvu. Pouzdajem se da ćeš mi dati snagu u mojoj slabosti. Amen.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christophera Westa Otvoreno o seksualnosti i braku. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.

Sve tekstove ovog autora pročitajte ovdje.

6     Vidi John Harvey, “Expressing Marital Love During the Fertile Phase”, International Review of Natural Family Planning (Winter 1981), 207.
7      Usp. ZKP 1061
8      Quay, 83.