Praksa držanja za ruke tijekom molitve Očenaša dolazi iz protestantskog svijeta. Razlog tome je što protestanti nemaju Stvarnu Prisutnost, odnosno, nemaju pravovaljanu i realnu sakramentalnu pričest koja ih sjedinjuje međusobno i s Bogom. Stoga se utječu gesti držanja za ruke kao trenutku zajedništva u molitvi.

Tijekom mise postoje dva važna trenutka: posvećenje i pričest. Tu, tijekom mise, nalazimo svoje jedinstvo, tada sjedinjujemo sebe s Kristom i u Kristu, kroz zajedničko svećenstvo vjernika. Držanje za ruke odvraća jasno pažnju od toga. Mi katolici smo ujedinjeni primajući pričest, ne držeći se za ruke.
Ne postoji ništa u Općoj uredbi Rimskog misala što bi ukazivalo na to da bismo se trebali držati za ruke. Svaka gesta tijekom mise određena je od strane Crkve i njenih rubrika. Zbog toga postoje određeni trenuci tijekom mise kada klečimo, kada stojimo, sjedimo itd. – i nigdje u rubrikama ne piše kako se trebamo držati za ruke dok molimo Očenaš.

Stoga trebamo izbjegavati ovu praksu tijekom slavljenja svete mise. Ali ako netko želi to učiniti, pustite ga da to učini (kao iznimku) s nekim koga dobro poznaje, bez prisiljavanja bilo koga da učini isto, bez stvaranja neugodnosti drugima i bez pokušavanja da se ova praksa pretvori u liturgijsku normu.

Moramo shvatiti kako ne žele svi držati za ruku osobu do sebe. Pokušati im to nametnuti stvara trenutak neugodnosti, a može čak i nauditi molitvi, pobožnosti i sabranosti.

(Zajednička molitva izvan mise je u potpunosti drugačije pitanje. Kad molimo izvan mise, ne postoji liturgijski razlog zašto ne držati nekoga za ruku. To može biti veoma dirljiva i simbolična gesta.)

Ovo, kao i druge geste, nije ništa drugo nego veličanje osjećaja. Biti u zajedništvu s nekim ne ovisi mnogo o držanju za ruke tijekom molitve Očenaša već o odlasku na sakrament pomirenja, o tome da smo u stanju milosti i, iznad svega, da smo pripremljeni na Euharistiju.

Da je gesta držanja za ruke neophodna, važna ili prikladna za cijelu Crkvu, biskupi i biskupske konferencije već bi odavno poslali zahtjev Rimu da se ova praksa naloži. Nisu to učinili, niti mislim da će to učiniti.

Nešto što se također može primijetiti tijekom Molitve Gospodnje jest da ljudi podižu svoje ruke kao što to čini svećenik. To također nije ispravno. Tijekom mise, laici ne bi smjeli činiti geste koje su pridržane svećeniku. Isto tako ne smiju govoriti riječi i molitve svećenika, brkajući opće svećenstvo s ministerijalnom žrtvom.

Samo svećenik širi svoje ruke i najbolje je da vjernici ostanu kako jesu ili sklope ruke na molitvu jer unutarnja je vjera, koju Bog vidi, ona koja je važna.

Svrha vanjskih gesti svećenika tijekom mise ponajprije je da vjernici vide da je svećenik osoba koja je određena da posreduje za njih.
Širenje ruku na molitvu je bio običaj u ranoj Crkvi, ali u kontekstu molitvenog kruga ili privatne molitve ili nekog drugog neliturgijskog događaja, ne tijekom mise.

Geste tijekom mise su precizne, i za svećenika i za vjernike. Svaka osoba čini ono što je određeno njoj ili njemu. Vjernici ne bi smjeli kopirati svećenika: geste vjernika tijekom mise su njihovi odgovori, pjevanje i pozicije.

I držanje za ruku i podizanje ruku tijekom molitve Gospodnje su, za vjernike, neliturgijska praksa – iako im to nije izričito zabranjeno u misalu, nije prikladno za zdravu liturgiju.

vlč. Henry Vargas Holguin | Aleteia.com

Prijevod: Marilena B. | Bitno.net