Biblija govori o nekoliko stavova za vrijeme molitve: stajanju, klečanju, klanjanju i prostraciji. Crkva koristi svaki od njih u različitim prilikama, ovisno o tome koji je stav prikladan pojedinoj prilici.

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Moj prijatelj monsinjor George Kelly volio se malo hvaliti svojom majkom. Kad je bila veoma stara, trebala je operirati bolesnu nogu. Dok joj je doktor nabrajao mogućnosti, objašnjavajući joj negativne posljedice svake od njih, poput dugotrajne boli i ograničenja kretanja, bivalo je sve jasnije da žena gubi strpljenje. Prvom je prilikom prekinula njegovo izlaganje i obavijestila ga što je njezin jedini kriterij u donošenju odluke. Trebala je izliječiti nogu, rekla mu je, kako bi i dalje mogla prignuti koljeno – nakratko kleknuti na svoje desno koljeno – kad god prođe pokraj svetohraništa.

Gospođa Kelly je znala, isto kao što je znao i kralj David, da je stav važan. “Gospodine, proničeš me svega i poznaješ, ti znaš kada sjednem i kada ustanem, izdaleka ti već misli moje poznaješ.” (Ps 139,1–2). Mi se sastojimo od tijela i duše i, kako se izrazio Romano Guardini, “svaki je dio tijela sredstvo kojim se izražava duša. Ona ne nastanjuje tijelo kao što čovjek nastanjuje kuću. Ona živi i djeluje u svakom udu, svakom vlaknu, i otkriva se u svakoj crti tijela, njegovom obrisu i pokretu.”1

Duša, stoga, dolazi do izražaja u našoj molitvi, bilo osobnoj ili liturgijskoj, ne samo kroz naše riječi nego i kroz naše geste i način na koji se ponašamo. Kad bismo bili pozvani na ručak u Bijelu kuću ili Buckinghamsku palaču, vjerojatno se ne bismo pogrbili ili stajali držeći ruke u džepovima. Naše bi tijelo odavalo što mislimo o instituciji predsjednika ili kralja. Naše bi tijelo odavalo poštovanje.

Biblija govori o nekoliko stavova za vrijeme molitve: stajanju, klečanju, klanjanju i prostracijii. Crkva koristi svaki od njih u različitim prilikama, ovisno o tome koji je stav prikladan pojedinoj prilici.

U prostraciji osoba leži na tlu licem prema dolje, a tijelo i ruke su joj potpuno ispruženi. Prostracija se čuva za najsvečanije trenutke, kao što je zaređivanje biskupa ili svećenika, ili započinjanje službe na Veliki petak. U prvom slučaju stav pokazuje kandidatovu nedoraslost zadaći na koju je pozvan. U drugom slučaju, kao što se kardinal Ratzinger pjesnički izrazio, stav pokazuje da je Crkva “osupnuta činjenicom da mi zbog naših grijeha dijelimo odgovornost za Kristovu smrt”.2

U katoličkim župama na istoku vidio sam ministrante kako se za vrijeme euharistijske molitve, anafore, pružaju u stavu prostracije pred oltarom. Kod njih je to znak dubokoga poštovanja prema Isusu, koji je uistinu prisutan u euharistiji.

Jednako tako možemo zauzeti stav prostracije i u osobnoj molitvi, kao što sam ja napravio pred čeličnim križem one noći koje sam se prisjetio u uvodu ove knjige. Ta je gesta za mene bila izraz bespomoćnosti koju sam tada osjećao i mojega vlastitog pokušaja oponašanja Isusa, koji u svojoj osamljenosti i lišenosti “pade ničice moleći” (Mt 26,39).

Klečanje je još jedna evanđeoska praksa koju utjelovljujemo u govoru tijela našega molitvenog života. U Novome zavjetu klečanje je molitveni stav majki, vladara, gubavaca, pa čak i samoga Isusa (vidi Mt 8,2; 9,18; 15,25; Lk 22,41). Svetom Pavlu je drago reći: “Zato prigibam koljena pred Ocem” (Ef 3,14).

Međutim, i stajanje pridaje izražajnost molitvama našega srca. Citirajmo ponovno oca Guardinija: “Stajanje je drugi način poštovanja prema Bogu. Klečanje je način klanjanja u sabranosti i tišini, dok je stajanje, s druge strane, način budnosti i djelovanja. To je poštovanje pripravnog sluge, vojnika na dužnosti. Dok se čita navještaj Evanđelja, mi stojimo… Zaručnik i zaručnica stoje na nogama dok se pred oltarom obvezuju na vjernost svojem bračnom zavjetu.”3

Pa ipak, mi većinu naše liturgije ne provedemo ni klečeći ni stojeći – a pogotovo ne u prostraciji. Za vrijeme čitanjâ iz Staroga zavjeta mi, na primjer, sjedimo. Sjedenje bismo ipak teško mogli nazvati neutralnim stavom. Kad sjedimo, mi zauzimamo položaj slušatelja. Mi slušamo, prihvaćamo Riječ Božju.

U molitvi je svaki tradicionalni stav bogat značenjem, kao što je bogata i svaka gesta. Razmislite samo o načinu na koji držimo ruke ili ih sklapamo u molitvi. Moda se u ovim stvarima mijenjala kroz stoljeća i razlikovala se od mjesta do mjesta; ali svaka pojedina promjena priopćavala je nešto važno. Vitez koji je sklopio ruke, na primjer, postajao je ranjivim, jer nije mogao posegnuti za oružjem. Kralju ili sucu pristupao je sklopljenih ruku. To je ujedno bio znak pokornosti i povjerenja. I mi smo također “ranjivi” kad smo u Božjoj prisutnosti; nijednim mu našim oružjem ne možemo nauditi i nijednom ga našom obranom ne možemo odbiti. Mi mu se pokoravamo kao većem od svih zemaljskih kraljeva, jer samo je on svemoguć i sveznajuć.

Ruke sklopljene dlan uz dlan nalik su na plamen usmjeren prema nebu – prikladna slika dok pažljivo pazimo na savjet svetoga Pavla da “prikažemo svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje” (Rim 12,1).

Vojni časnici znaju da stav ima ozbiljne posljedice. Vojnici su skloni živnuti ili klonuti već prema načinu na koji se drže. Upravo zato postoje stroga pravila o tome kako vojnik treba stajati kad je u pozornom stavu ili čak i u stavu “voljno”! Loše držanje nije loše samo za kralježnicu; ono je i obeshrabrujuće – izaziva malodušje među vojnicima. Ono izražava ne samo nepoštivanje prema samom sebi nego i prema drugima (ili Drugome) oko nas.

Briga o gestama i stavu također nam omogućava da molimo na cjelovit način, “srcem i rukama i govorom”. Kad molimo zajedno s Crkvom, kao što činimo na misi, naravno da se uvijek trebamo ponašati onako kako to Crkva od nas očekuje: sjediti, stajati, nakloniti se, kleknuti, udarati se u prsa, napraviti znak križa, sve u svoje vrijeme.

Kao kršćani znamo da nismo “duhovi u stroju”. Mi smo oduhovljena tijela isto kao što smo i utjelovljene duše. Mi smo stvorenja sastavljena od tijela i duše u cjelovitom jedinstvu. Papa Ivan Pavao II. bio je u stanju napraviti čitavu “teologiju tijela” na premisi da tijelo izražava “ljudsku osobu”.4 Ne trebamo ni reći da to ima duboke posljedice za način kako molimo. Molitva nije samo stvar razuma. A još se manje radi o razumu iznad stvari. Molitva je stvar svega što nam je Bog dao.

Prebirite u svome srcu

Stavovi tijela koje zauzimamo tijekom euharistijskoga slavlja – bilo da stojimo, sjedimo ili klečimo – izražavaju stavove naših srdaca. Dakle, zajednica dok moli odašilje čitav raspon osjećaja i raspoloženja.

Stajanjem izražavamo sinovsku slobodu koju nam je dao Isus Krist oslobodivši nas ropstva grijeha. Sjedenje izražava srce otvoreno prihvaćanju, kao kod Marije koja je sjedila pokraj Isusovih nogu i slušala njegovu riječ. I konačno, klečanje ili duboki naklon izražava priznanje naše poniznosti pred Svemogućim Gospodinom (usp. Fil 2,10).

Kad svećenik i vjernici prigibaju koljena prije euharistije, oni izražavaju svoju vjeru u stvarnu prisutnost Isusa Krista u Oltarskom Sakramentu.

Zrcaleći ovdje na zemlji, uz pomoć svetih znakova, onu liturgiju koja se slavi u nebeskom svetištu, mi oponašamo nebeske starješine koji “padaju ničice pred Onim koji sjedi na prijestolju i klanjaju se njemu – Živomu u vijeke vjekova.” (Otk 4,10).

Ako se klanjamo Bogu, koji je “s nama i za nas” u euharistijskom slavlju, ovaj bi se duhovni stav trebao nastaviti tijekom cijeloga našeg dana u svemu što mislimo i činimo. Sve opasnija napast u upravljanju poslovima ovoga svijeta jest da prignemo koljena pred drugim idolima, umjesto samo pred Bogom.

Riječi kojima je Isus u pustinji odbio đavlove napasti trebaju i nama postati obrascem prema kojem trebamo razmišljati, govoriti i djelovati: “Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!” (Mt 4,10).

U klečanju prije euharistije i klanjanju Jaganjcu, koji nam daje s njim slaviti Pashu, poučeni smo da se ne prigibamo pred ljudskim idolima i dana nam je sposobnost da služimo njemu kojeg prepoznajemo kao jedinoga Gospodara Crkve i svijeta u duhu vjernosti, poslušnosti i štovanja.5

Vatikanska Kongregacija za bogoštovlje
i disciplinu sakramenata, 21. stoljeće

Gornji tekst je izvadak iz knjige Scotta Hahna “Znakovi života”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.


1  Romano Guardini, Sveti znakovi.
2  Joseph Ratzinger, Duh liturgije.
3  Romano Guardini, Sveti znakovi.
4  Papa Ivan Pavao II., Opća audijencija, 19. prosinca 1979.
5  Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, Godina euharistije. Savjeti i prijedlozi, 15. listopada 2004.