Težina grijeha ogovaranja ovisi o istim trima faktorima kao i težina drugih grijeha

Foto: Shutterstock

Hvaljen Isus!
Je li ogovaranje smrtni grijeh? Negdje sam pročitao da jest i to me je jako uznemirilo, jer svakodnevno sudjelujem u razgovorima u kojima katkad zna biti ogovaranja. Hvala!

Uvijeke!

Katekizam u broju 2477 sadrži pouku o ogovaranju:

“Poštivanje dobra glasa osobâ zabranjuje svaki stav i svaku riječ koji im mogu prouzročiti nepravednu štetu. Postaje krivim za ogovaranje onaj tko, bez objektivno valjana razloga, otkriva tuđe manjke i pogreške osobama koje za to ne znaju.”

Težina grijeha ogovaranja ovisi o istim trima faktorima kao i težina drugih grijeha: teška materija, svijest i sloboda počinitelja.

O teškoj se stvari radi kada se ogovaranjem nanosi teška šteta osobi – otkriva se nešto što uništava dobar glas osobe općenito ili u tom krugu ljudi ili ga diskvalificira u drugom smislu (npr. osoba dobije otkaz zbog onoga što se saznalo). No ogovaranja se svakako valja kloniti uvijek, a ne samo onda kada naslutimo da bi se moglo raditi o teškom grijehu.

Sveti Franjo Saleški posebno dubokim uvidom piše o ovom grijehu (u) Filotei:

“Onaj koji nepravedno odnese dobro ime svoga bližnjega je kriv za grijeh, i obavezan je dati odštetu, u skladu s prirodom njegova zlog govorenja; budući da ni jedan čovjek ne može ući u nebo opterećen ukradenim dobrima, a od svih svjetovnih vlasništava najdragocjenije je dobro ime. Ogovaranje/klevetanje je određena vrsta ubojstva: jer svi mi imamo tri života – duhovni život, koji ovisi o Milosti Božjoj; tjelesni život, ovisan o duši; i civilni život, koji se sastoji od dobrog glasa. Grijeh nas lišava prvog, smrt drugog, a ogovaranje/klevetanje trećeg. Ali ogovarač/klevetnik počinjava tri pojedinačna ubojstva sa svojim besposlenim jezikom: on uništava svoju vlastitu dušu i dušu onoga koji sluša, kao što uzrokuje i civilnu smrt predmetu svojeg ogovaranja/klevetanja; jer, kako sv. Bernard kaže, Vrag ima vlast i nad onim koji ogovara/kleveće i nad onima koji ga slušaju, nad jezikom jednog, a uhom drugog. I David kaže o ogovaračima/klevetnicima: ‘Poput zmije su naoštrili jezike svoje, pod usnama im je otrov ljutičin’ (Psalam 140,3). Aristotel kaže da, poput rašljastog, dvosjeklog jezika zmije, takav je jezik ogovarača/klevetnika, koji jednim ubodom truje uho i onoga koji ga sluša, i dobar glas onoga kojeg se ogovara/kleveće.

Kćeri moja, preklinjem te da nikad o nikome zlo ne govoriš, niti direktno niti indirektno; uvijek izbjegavaj nepravedno pripisivati grijehe ili greške svome bližnjemu, bespotrebno razotkrivati njegove stvarne greške, preuveličavati one koje su otkrivene/očevidne/neskrivene, pripisivati krive motive dobrim akcijama, negirati dobro koje znaš da postoji u drugome, maliciozno ga skrivati, podcjenjivati/obarati mu vrijednost/cijenu u razgovoru. U svim i svakom od ovih načina ti teško vrijeđaš Boga, iako je najgora kriva optužba, ili negiranje istine na štetu tvoga bližnjega, pošto u tome s laži kombiniraš njegovu štetu.

Oni koji druge ogovaraju/kleveću pretvarajući se kako to čine u dobroj volji, ili pomoću nečasnog/nepoštenog pretvaranja kako su prijatelji, su najpakosniji i najopakiji od svih. Oni će izjaviti kako vole svoju žrtvu, i da je on na mnoge načine izvanredan čovjek, ali istinu svejedno treba reći, i on je u toj stvari bio jako u krivu; ili da je takva i takva žena generalno gledano jako čedna/čestita, ali… i tako dalje. Zar ne vidiš kroz pretvaranje? Onaj koji povlači luk povlači strijelu što bliže može k sebi, ali to je samo da bi ju pustio da silnije leti; i tako takvi ogovarači/klevetnici izgledaju kao da zadržavaju njihovo zlo-govorenje, ali to je samo da bi ga pustili da leti sigurnije ka cilju i da dublje prodre u umove slušatelja. Dosjetljivo ogovaranje/klevetanje je najštetnije od svih; jer baš kao što su neki otrovi slabi kada ih se pojedinačno uzme, oni postaju snažni kada se promiješaju s vinom, isto tako ogovaranje/klevetanje, koje bi ušlo na jedno uho i izašlo na drugo, pronalazi svoje odmaralište u mozgu slušatelja kada je popraćeno sa zanimljivim, duhovitim komentarima. ‘Otrov ljutičin je pod njihovim usnama.’ Ugriz zmije ljutice je jedva primjetan, i njezin otrov najprije uzrokuje samo iritaciju koja jedva da je neugodna, tako da se srce i nervni sistem rašire i primaju taj otrov, protiv kojeg poslije nema lijeka.

Ako bude apsolutno nužno govoriti, mi možemo reći da je on bio kriv za jedno takvo djelo, da je vodio zao život u to i to vrijeme, ili da on u sadašnje vrijeme počinjava određenu nepravdu/zlo; ali mi nemamo pravo izvlačiti zaključke od jučer za danas, niti od danas za jučer; a još manje govoriti s obzirom na budućnost.”

Btb,
don Damir Stojić

SPAS | Bitno.net