Istina o Da Vincijevu kodu

U novije vrijeme u našem katoličkom tisku mogli ste čitati o jednoj i drugoj temi o kojoj je riječ. Kristova ustanova, Crkva, od svojih je početaka imala i ima ljutih protivnika i neprijatelja koji je sustavno napadaju, omalovažavaju, izvrgavaju ruglu, izvrću njezinu nepobitnu istinu i žele je uništiti. Uostalom, to joj je prorekao sam njezin Utemeljitelj Isus Krist: Mene su progonili i vas će progoniti. Međutim, mi vjernici, članovi njegove Crkve, pa i njezini protivnici, ne bi nikad smjeli smetnuti s uma njegovo jamstvo do sudnjeg dana: Ni vrata je paklena ne će nadvladati.

Da Vincijev kod, kako roman tako i film, imaju prvenstveno namjeru izrugati, izblatiti najveće svetinje naše vjere, a onda biznis i zarada ne izostaju, što je i glavni cilj današnjeg čovjeka i čovječanstva. Vaše prvo i drugo pitanje u uskoj je vezi te se ne može govoriti o jednom, a da se ne dotakne i drugo pitanje. Jedan od najznačajnijih trenutaka u Isusovu zemaljskom životu bila je Posljednja večera koju Crkva, po Kristovu nalogu, snagom Duha Svetoga svakoga dana posadašnjuje sakramentom presvete euharistije. Nikakvo čudo da su brojni umjetnici željeli ovjekovječiti tu Posljednju večeru na platnu, na zidu, na papiru, na mramoru, na pozornici. Tako su i oci dominikanci pri crkvi sv. Marije od Milosti u Milanu zamolili 1495. godine talijanskog slikara Leonarda (1452.–1519.), rodom iz mjesta Vinci kod Firence (zato Da Vinci), da izradi sliku Posljednje večere u njihovu samostanskom blagovalištu.

Slikar je počeo raditi na zidu samostanske blagovaonice veliku sliku (5 m x 9 m). Radio je tri godine. Umjetnik je htio ponazočiti najdramatičniji trenutak s Posljednje večere, Isusovu proročansku opomenu: Zaista, kažem vam, jedan od vas će me izdati. Silno ožalošćeni stanu mu jedan za drugim govoriti: Da nisam ja, Gospodine? (Mt 26,21–22). Svi su zaprepašteni i nitko nije siguran čak ni u sebe. Na njihove upite: Da nisam ja, Gospodine? Isus je svakoga od njih božanski pogledao i prepustio ispitu njegove vlastite savjesti. Samo kad je Juda upitao: Da nisam ja, Učitelju? Isus mu je rekao da je to on i to je samo on razumio, jer je ionako već bilo sve sređeno i ugovoreno. Nakon toga, Juda izdajnik digao se s večere i otišao glavarima svećeničkim i starješinama narodnim, kazao im gdje se Isus u vrtu moli Bogu, stavio se na čelo kohorte i poljupcem pokazao i izdao Sina Božjega.

Na ovu evanđeosku istinu i najsvetiji čin Posljednje večere uvijek su se tijekom povijesti nabacivali ljudi nevjerna srca i zabludjela uma, izdajnici Isusa Krista, njegova nauka i Crkve. Tako se odnedavno podigla medijska senzacija zapadnjačke propagande koja svojim maštovitim djelima i načinima daje novi »kod« ili ključ tumačenja i Posljednje večere i Crkve Kristove. Ta unovačena mašta iznosi tri bezbožne besmislice:

Prva, da Isus nije Božji Sin, pravi Bog i pravi čovjek, kako Sveto pismo i Crkva drži dvije tisuće godina, nego da je samo običan čovjek;

Druga, da Isus nije postavio na čelo svoje Crkve sv. Petra apostola, nego Mariju iz Magdale, izmišljajući pri tome ono što pokvarena mašta može izmaštati; tako se nisu usudili vrijeđati Isusa ni najproblematičniji među farizejima;

Treća je besmislica da je Crkva ubila pet milijuna žena. I tako »otac laži« želi pobuditi, osobito u ženskom svijetu, mržnju na Crkvu. Takvih se bolesnih uvrjeda i suludih optužaba Crkva naslušala kroz mnoga stoljeća. Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka (1 Iv 2,17). Jedna od najtežih uvrjeda kršćana i kršćanstva posljednjih stoljeća jest upravo neprijateljski i sotonski Da Vincijev kod. I umjesto da se oni koji se zovu kršćanima suprotstave takvim blasfemnim i pogrdnim pojavama, oni to sa znatiželjom i grješnom žudnjom proučavaju i šire. Međutim, naš je Put Isus euharistije s Posljednje večere, a ne blasfemni rušitelj božanskoga života u vjernicima! Jedini koji je mogao uputiti rečenicu svim ljudima: Tko će mi od vas dokazati grijeh? (Iv 8,46) jest Isus Krist, Sin Božji, pravi Bog i pravi čovjek, a on je jedini kadar dokazati svakomu na svijetu grijeh, počevši od starijih (Iv 8,9).

[facebook]Klikni like i prati nas na Facebooku![/facebook]

Svojedobno je u Večernjem listu objavljen članak »U Pakistanu zabranjen Da Vincijev kod«. Evo doslovno toga članka iz Večernjeg lista:

»Pakistan je zabranio prikazivanje filma Da Vincijev kod nakon što su to tražili kršćani koji su u toj zemlji manjina, ali i većinski muslimani. Filmska adaptacija bestselera Dana Browna, priča o vatikanskom prikrivanju činjenice da je Isus Krist imao potomke, zaradila je stotine milijuna dolara diljem svijeta otkako se počela prikazivati u travnju. No, prikazivanje filma u Pakistanu, kao i posjedovanje DVD, zabranjeno je, kazao je tajnik u Ministarstvu kulture Jalil Abbas. Dakle, kršćani čine 2 posto od 160 milijuna pakistanskog, većinski muslimanskog, stanovništva.«

Zaključak: Ako jedan muslimanski tajnik u ministarstvu kulture u Pakistanu može izjaviti: »Film je svetogrdan za sve religije, i zato smo donijeli takvu odluku« – kako razumijeti šutnju, odobravanje, promicanje nečega takvog u tzv. katoličkim zemljama Europe?!

don Damjan Raguž

Preuzeto iz knjige “Vjera u pitanjima”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.