Pošto je ispovjedio, objavio, potvrdio vjeru Crkve u rođenje Isusa Krista od Duha Svetoga i Djevice Marije i samim tim neraskidivo jedinstvo Boga i čovjeka u njemu, Simbol vjere nastavlјa: „Raspet također za nas pod Poncijem Pilatom, mučen i pokopan.“

Prvo pitanje: koji je smisao spominjanja Pilata u ovom kratkom nabrajanju svega u što vjeruje Crkva? Zbog čega se samo ovo jedno ime spominje u kontekstu Kristova raspeća, smrti i uskrsnuća, samo jedno od bezbroj imena onih koji su sudjelovali u njegovoj osudi, mučenju i pogubljenju? Na ovo pitanje treba dati dva odgovora, za našu vjeru podjednako važna, suštinska, središnja.

Prvi odgovor je sljedeći: ime Pilata, rimskog upravitelja Palestine s početka naše ere, spominje se ovdje zato što time Crkva i to od prvih stoljeća svoga postojanja, ukazuje na povijenost događaja koje ona ispovijeda kao djelo spasenja svijeta i čovjeka. „Pod Poncijem Pilatom“ znači, prije svega, u konkretnom trenutku povijesti čovječanstva, u konkretnoj točci zemalјske kugle, u konkretnim okolnostima jedne epohe.

Ali zašto je ova tvrdnja tako važna? Zato što ona unaprijed, jednom za svagda, isklјučuje mogućnost da se kršćanstvo svede na legendu i mit, što bi njegovi neprijatelјi svih vremena veoma voljeli učiniti. Antički grčko–rimski svijet je poznavao mnoštvo legendi o bogovima koji su se, navodno, pojavlјivali na zemlјi u lјudskom obličju, međusobno se borili, pa čak i umirali, a zatim uskrisavali. U Egiptu, ali i u drugim dijelovima svijeta, na primjer u Grčkoj ili Maloj Aziji, svake godine su održavani misteriji – dramske predstave o umiranju i uskrsnuću boga plodnosti. Više od svega kršćani su se bojali da se njihova vjera ne stopi s poganstvom, da se ne svede na jednu od takvih legendi, mitova. Jer čitava vjera kršćana zasnivala se na tome da čovjek Isus, koji je živio u sasvim realnim okolnostima, u stvarnom vremenu (što znači da je u potpunosti primio naš lјudski život) – da je taj čovjek također Bog koji je došao među nas, radi našega spasenja. To se zaista dogodilo. To je smisao spominjanja Poncija Pilata u Simbolu vjere. I ma koliko Kristovi neprijatelјi pokušavali dokazati da se to nije dogodilo, kontinuitet kršćanskog sjećanja sam po sebi svjedoči o povijesnosti kršćanstva, neovisno o tome prihvaćamo li ili ne prihvaćamo onaj isklјučivi smisao koji tim događajima pripisuje kršćanska vjera. „Pod Poncijem Pilatom“ znači: u našem zemalјskom vremenu, prije toliko i toliko godina, na mjestu koje je svima poznato, u okolnostima koje su svima poznate. Jer ako iza kršćanstva ne stoji povijesna vjerodostojnost, realnost, konkretnost, onda je ono puka bajka, jedan od onih bezbrojnih mitova pomoću kojih je čovjek sebi od iskona objašnjavao tajne života i svijeta.

Ali postoji i drugi uzrok spominjanja ovog imena u Simbolu vjere. Taj uzrok jasno vidimo u Pilatovim riječima upućenim Kristu. Predan od strane neprijatelјa Pilatovu sudu, Krist stoji pred njim i šuti, a Pilat ga pita: „Tada mu Pilat reče: »Zar meni ne odgovaraš? Ne znaš li da imam vlast da te pustim i da imam vlast da te razapnem?« (Iv 19,10). Što znače ove riječi? To da su zemalјska sudbina, smrt i život čovjeka koji je stajao pred Pilatom, ovisili o samom Pilatu. Osim toga, mi znamo da Pilat u njemu nije nalazio nikakve krivice. Od tada, piše evanđelist Ivan, Pilat ga je nastojao pustiti (Iv 19, 12), tj. Pilat je tražio način da oslobodi Krista, ali ga ipak nije oslobodio. Nije ga oslobodio zato što se bojao gomile, zato što mu je bilo lakše udovolјiti masi, predavši na smrt čovjeka bez krivice, nego da ga oslobodi, riskirajući izbijanje nemira, bune, da do Rima stignu glasine, itd.

Pilat je bio slobodan. Nјemu je vlast, po Kristovim riječima, bila dana odozgor (usp.  Iv 19,11), tj. poradi pobjede pravde i pravičnosti, poradi milosrđa i zaštite slabih. Pilat se slobodno opredijelio za zlo. U jednom, samo jednom trenutku sve je ovisilo o njemu, a on se, znajući to, oglušio o savjest, o pravdu, o vlast koja mu je bila dana da čini dobro. Ne, nije to bila sudbina, Pilat nije bio nevolјni izvršitelj tuđe volјe, igračka u nečijim rukama. Pilat je bio slobodan! I upravo je Pilatova sloboda ta koja njegov postupak čini tako bezizlazno, tako strašno i apsolutno tragičnim. I odatle Pilatovo ime u Simbolu vjere, to svakodnevno stoljetno podsjećanje na činjenicu da smo mi slobodna bića. Trenutak u kojem je Pilat mogao osloboditi Krista – taj trenutak traje vječno, traje u životu svakoga od nas. Nema dana u kojem i mi ne stojimo pred izborom, u kojem nemamo vlast odozgor – vlast da poslušamo ili da ne poslušamo glas savjesti koji nikad ne laže, vlast da se opredijelimo za pravdu ili protiv nje.

I ta sloboda, ta mogućnost izbora samu našu vjeru čini sudom nad nama. U svakom čovjeku možemo prepoznati lik Kristov i učiniti mu dobro, ili ga izdati iz straha ili malodušnosti, kao što je tada, toga petka uoči Pashe, o toj šestoj uri, učinio Pilat. Jedino od našeg odnosa prema slobodi, koju nam nitko ne može oduzeti, ovisi naše spasenje ili duhovna propast. Krist nas je spasio, ali jedino mi možemo učiniti da spasenje koje je on darovao postane naše spasenje i to samo ako se ugledamo na njega, čovjeka koji, napušten od svih, stoji pred Pilatom. “Iziđe tada Isus s trnovim vijencem, u grimiznom plaštu. A Pilat im kaže: »Evo čovjeka!” (Iv 19, 5). Reče, ne znajući da su te riječi jedini sud nad nama, jer svatko od nas slobodan je prihvatiti Krista ili ga odbaciti i izdati.

Ovako nam, pomoću kratkog imena jednog čovjeka, Simbol vjere za vijeke vjekova otkriva svu nesagledivu dubinu lјudske slobode. Sâm Bog stoji pred nama, ne u veličanstvu i slavi – jer onda bismo se pokorili i postali njegovi plašlјivi robovi – nego noseći trnovu krunu i purpurnu halјinu. I jedino u odnosu na njega mi smo slobodni, kao što je bio slobodan Pilat. I u toj slobodi odlučujemo – svatko o svojoj vječnoj sudbini.

Izvor: Govori na Radiju Sloboda | Priredio: Miodrag Vojvodić

Protoprezbiter Alexander Schmemann ubraja se u red čuvene plejade pravoslavnih ruskih mislilaca i slovi za jednog od najvećih teologa Pravoslavlja i misionara Crkve 20. stoljeća. Jedan je od utemeljitelja suvremene misionarske misli, autor popularnih teoloških djela, vrsni propovjednik i majstor usmene riječi, ali iznad svega častan svećenik posvećen Pravoslavlju i svojoj Pravoslavnoj Crkvi.

Alexander Schmemann rodio se u gradu Talinu (Estonija) u aristokratskoj obitelji ruskih emigranata. Djed mu je bio zastupnik Državnog savjeta Ruskog Carstva, a otac časnik garde Ruske carske vojske. U ranim godinama djetinjstva njegova obitelj preselila je iz Estonije u Francusku, gdje je Schmeman ostao sve do svog konačnog odlaska u Ameriku. Obrazovanje je započeo u ruskoj vojnoj školi u Versaillesu iz koje potom prelazi u gimnaziju, a kasnije nastavlja studije u francuskom liceju i na Pariškom sveučilištu. Godine Drugog svjetskog rata i razdoblje njemačke okupacije Francuske bilo je vrijeme njegovog konačnog opredjeljenja za teološki studij na ruskom Bogoslovnkom institutu Svetog Sergija u Parizu (1940-1945). Tijekom petogodišnjeg studija prvenstveno se posvećuje izučavanju crkvene povijesti, koju je po završetku studija i predavao. Temom iz područja liturgijskog bogoslovlja stječe zvanje doktora teoloških znanosti. Oženio se 1943. godine,  a zaređen je za svećenika 1946. godine.

Godine 1951. odlazi u Ameriku i pridružuje se kolektivu akademije Svetog Vladimira u New Yorku, koju je tada gradio jedan od najutjecajnijih pravoslavnih teologa 20. Stoljeća, otac Georgije Florovski. Dekanom Akademije postaje 1962. godine, a ovu će službu vršiti do svoje smrti 13. prosinca 1983. godine. Na Akademiji je predavao crkvenu povijest i liturgijsko bogoslovlje, a njegovom je zaslugom Akademija postala glavni rasadnik Pravoslavlja u Americi, centar liturgijskog i euharistijskog preporoda.