I ponos i poniznost traže nutarnju tišinu. Ponos nastoji oponašati Božju tišinu prisilnom nepokretnošću. Ali Božja je tišina savršenost samoga Života, a tišina ponosa je tišina smrti.

Poniznost traži tišinu ne u neaktivnosti nego u uređenoj aktivnosti, u aktivnosti svojstvenoj našemu siromaštvu i bespomoćnosti pred Bogom. Poniznost započinje molitvu i u riječima pronalazi tišinu. Ali zato što nam je prirodno prijeći od riječi k tišini, i od tišine k riječima, poniznost je uvijek i u svemu tiha. Čak i dok govori, poniznost sluša. Riječi poniznosti tako su jednostavne, tako nježne i oskudne da bez poteškoće pronalaze put do Božje tišine. One su, uistinu, jeka njegove tišine i dočim su izgovorene, njegova je tišina već prisutna u njima.

Ponos se boji izići iz sebe zbog straha da će izgubiti ono što je postigao u sebi. Tišini ponosa, dakle, prijeti čin milosrdne ljubavi. Ali budući da poniznost ne nalazi ništa unutar sebe (jer tišina poniznosti je poniznost sama), ona ne može izgubiti ništa od svojega mira ni tišine izlazeći da sluša druge ili da im zbori u ljubavi Božjoj. Poniznost je tiha i u miru u svim stvarima i čak je i napor poniznosti mir sam. In omnibus requiem quaesivi (U svemu sam tražio mir, nap. prev.).

Našu tišinu ne narušava naš govor, već tjeskobna želja da netko čuje naše riječi. Riječi ponosna čovjeka nameću tišinu drugima kako bi se samo njega moglo čuti. Ponizan čovjek govori samo kako bi drugi govorili njemu. Ponizan čovjek samo zatraži milostinju, a zatim čeka i osluškuje.

Tišina je usmjerena ka konačnomu uobličenju u riječi svega onoga za što smo živjeli. Mi primamo Krista slušajući riječ vjere. Trudimo se oko svojega spasenja u tišini i nadi, ali prije ili poslije dođe vrijeme kada moramo priznati Krista otvoreno pred ljudima, a zatim i pred svim stanovnicima neba i zemlje.

Ako se naš život troši u beskorisnim riječima, onda nikada ništa ne ćemo čuti, ništa ne ćemo postati i na koncu, zato što smo sve izgovorili prije no što smo imali što reći, ostat ćemo bez riječi u trenutku naše najveće odluke.

Ali tišina je sva usmjerena prema tim posljednjim riječima. Ona nije svrha samoj sebi. Čitav je naš život meditacija o našoj posljednjoj odluci – jedinoj koja je važna. I ta je meditacija u tišini. Pa ipak, u nekoj smo mjeri obvezni govoriti drugima pomažući im da ugledaju put prema vlastitoj odluci i poučavajući ih o Kristu. Dok ih poučavamo o Kristu, same ih naše riječi poučavaju novoj tišini: tišini uskrsnuća. U toj se tišini oni oblikuju i pripravljaju kako bi i sami mogli dalje govoriti ono što su čuli. Uzvjerovah, zato besjedim (2 Kor 4,13).

Gornji tekst je izvadak iz knjige Thomasa Mertona “Misli u samoći”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net